Uvjerljiva pobjeda Zorana Milanovića u unutarstranačkoj trening utakmici sa Zlatkom Komadinom mogla bi se pokazati Pirovom za SDP. Podatak da je samo 20 od 37 tisuća registriranih članova SDP-a, dakle onih koji, pretpostavlja se, plaćaju partijsku članarinu, izašlo na izbore, pokazavši svojim angažmanom kako smatra da izbor za predsjednika stranke ima smisla, porazan je ne samo za Milanovića i Komadinu, već i generalno za SDP-ove ambicije da se vrati na vlast.

Ako tek trećina, nešto više od 12 tisuća esdepeovih duša, vjeruje da Zoran Milanović može pobijediti na sljedećim izborima, matematički je teško očekivati veće povjerenje od birača simpatizera, politički neutralnih i dosadašnjih apstinenata.

SDP je nakon gubitka vlasti propustio priliku iskoristiti ove unutarstranačke izbore ne bi li se napokon suočio sam sa sobom. Vesele vjeverice, životinjski svijet i Goebbels bili su im preči i draži od grupnog portreta pred zrcalom, a kamoli odvažnosti da poput dr. Tulpa na satu anatomije seciraju bijedu hrvatske socijaldemokracije u proteklom razdoblju.

Zbog odsustva hrabrosti i odaziv je bio bijedan. Da je apstinencija posljedica nepovjerenja u vlastitu stranku, najbolje svjedoče samo 363 člana koji su u navodno »crvenoj Rijeci« imali potrebu izjasniti se koga žele za predsjednika!?

Komadina nema za čim žaliti. Pokazao je manje političkog erosa od Milanovića, pokušavao se uzalud vratiti u prošlost ne bi li ispravio njegove krive Drine i vjerovao više onima kojima je Milanović stao na žulj, poput Bernardića i Ostojića u Zagrebu te Baldasara u Splitu, nego li pažnje posvetio tamošnjem članstvu. Milanoviću će to što ga drugarice i drugovi nisu kaznili za gubitak predsjedničkih i parlamentarnih izbora biti kapital da nastavi po starom.

Status quo u svakom pogledu. Već viđeno, kult vođe okruženog bivšim ministrima i mladoturcima zahvaljujući kojima je porazio »račanovce«. Bez novog protukandidata na vidiku, poza vječitog bosa. Nadmeno treniranje elokvencije i vehemencije nad suparnicima. Sve to još uvijek nije dovoljno za priželjkivani veliki »come back« i povratak na vlast!

SDP je reizborom Milanoviću pokazao da mu koliko-toliko vjeruje, ali on sam nikada nije bio dalje od liderstva na ljevici, kako s koalicijskim partnerima, tako i s velikim dijelom biračkog tijela koje lijevo glasa.

Milanović i SDP glavni su krivci što je pristojna Hrvatska izručena na milost i nemilost, u ralje ekstremističke desnice. Na predizborno koketiranje s onima koji su postrojavali crnokošuljaše nastavila se SDP-ova postizborna šutnja i okretanje glave.

Ni riječju ni gestom nitko s Iblera nije pokazao razumijevanje za četiri tisuće kulturnjaka koji traže ostavku ministra kulture, a kamoli artikulirao vidi li u njima potencijalne partnere.

Nije bilo niti jednog SDP-ovca u sabornici kada se palila lomača za riječko kazalište, nije ih bilo čuti ni vidjeti kada se fizički nasrtalo na Mirjanu Rakić, Antu Tomića… Njihov angažman sveo se na Facebook nadmudrivanja i dosjetke na društvenim mrežama, od salonskih prometnuli su se u virtualne ljevičare. Daleko su od članstva, još dalje od stvarnosti.

Zato ćemo vrlo izvjesno još četiri godine svjedočiti bijedi hrvatske socijaldemokracije, to jest njezinom sviranju srednjem kursu.