Hrvatsku javnost i građane ne treba kontaminirati paranojom straha jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa niti Pupovac. Ako je, neka ode tamo gdje neće biti ugrožen, ispalio je jučer glavni tajnik HDZ-a i kandidat za ministra branitelja Milijan Brkić.

Brkićeva arogancija bila bi njegova privatna stvar, ne baš poželjna karakterna osobina, da se ne radi o javnom govoru čovjeka koji se bavi javnim poslovima, politikom, i koji je najozbiljniji kandidat za člana Vlade RH.

Da je Brkić tako nešto skresao nekome na ulici u brk, taj bi mu uličarskom mjerom mogao odgovoriti da se tornja tamo otkuda je došao. Kada se Brkić govorom ulice obraća dugogodišnjem zastupniku u Hrvatskom saboru, nakon što Milorad Pupovac javnosti objavi bilten Srpskog narodnog vijeća, u kojem je zabilježeno udvostručenje izgreda mržnje u usporedbi s 2014. godinom, onda samoga sebe diskreditira kao političara nedostojnog obavljanja visoke državne dužnosti.

Takvi nekontrolirani istupi pokazuju da Milijan Brkić ne haje ni za osnove kulturnog ponašanja te pokazuje odsustvo minimalnog talenta za bavljenje politikom. A ona je umijeće mogućeg do čega se dolazi diplomatskim vještinama.

Uzalud je objašnjavati Brkiću osnovne postulate demokracije, da nije većina ta koja smije i može ocjenjivati jesu li manjine ugrožene, već to moraju reći one same. Upravo na tome se demokratska društva razlikuju od nedemokratskih, pa kao što on Pupovcu poručuje »marš van iz Hrvatske« isto to rade hrvatskoj manjini neki Brkići iz Srbije ili Republike Srpske.

Takav javni diskurs jednog političara koji ultimativno odriče pravo nekome na njegovu domovinu samo zato što zastupa drugačije političke stavove, neminovno vodi u diktaturu, a za njezino provođenje koristi se laž, i to ona stotinu puta ponovljena da bi postala istinom.

Reći da »nitko u Hrvatskoj nije ugrožen pa ni Pupovac« u trenutku dok se provaljuje u stanove jednog kazališnog intendanta kojem se već duže vremena prijeti smrću, baš kao što su na sličnim potjernicama kao mete označene Nina Violić, Mirjana Rakić i drugi, znači da za Milijana Brkića oni kao osobe ne postoje ili ih naprosto ne želi vidjeti kao dio Hrvatske.

Kao što se ne želi vidjeti postrojavanje crnokošuljaških gardi u središtu metropole, kao što po Milijanu Brkiću nisu bili ugroženi ni njegov prethodnik u ministarskoj fotelji i njegov zamjenik, Predrag Matić i Bojan Glavašević, koji su zbog prijetnji dugo vremena bili pod policijskom zaštitom.

Ne mora vjerovati biltenu SNV-a Milijan Brkić, ali mora znati da čak i kada tvrdi kako nikoga ne mrzi, tjerati nekoga pripadnika manjine iz Hrvatske zbog bilo kojeg razloga znači govor mržnje.  A on je svojstven totalitarnim režimima.

Hrvatska je danas daleko od uređenog i uljuđenog društva upravo zato što njezine državne institucije ne funkcioniraju, a one ne mogu funkcionirati dok god su oni koji ih predvode glavni huškači protiv reda i civiliziranosti. Radilo se o predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, prvom potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku ili budućem ministru branitelja Milijanu Brkiću.

Ako netko danas Hrvatsku kontaminira paranojom straha, onda su to autori registra izdajnika koji ostavlja samo jednu mogućnost: ili šuti, ili bježi.