Zaista je cijeli ovaj slučaj oko ministra kulture Zlatka Hasanbegovića »poprimio i obilježja stanovitog ludila«, kao što je jučer i on sam ustvrdio. Ni samom mi nije jasno zašto mu to rade.

Čovjek je pozirao s ustaškom kapom. Ili barem replikom koja neodoljivo podsjeća na original. Fotografija je objavljena u mjesečniku »Nezavisna Država Hrvatska« koji su novinari kulturno pronašli u ministrovom resoru, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, koja ga je po zakonu dužna arhivirati i čuvati.

Snimka ja autentična, uredništvo časopisa koji je izdavala fašistička organizacija Hrvatski oslobodilački pokret, na čijem je čelu bio sam zet poglavnika Ante Pavelića Srećko Pšeničnik, nije na Zlatka Hasanbegovića ništa montirala. Štoviše, njegovo ime nalazi se u impressumu.

Zlatko Hasanbegović opovrgnuo je svoje članstvo u HOP-u, ali se u HOP-ovom časopisu »Nezavisna Država Hrvatska« dostupnom svima u NSK, pojavljuje kao autor teksta koji uokviruje njegovu fotografiju na kojoj nije sam već u društvu s Velimirom Bujancem na čelu.

Onim istim koji se fotografirao u nacističkoj odori, ili barem njezinoj replici, a koji je nedavno predvodeći rulju koja je masovno uzvikivala »Za dom spremni« uručio Mirjani Rakić šajkaču s kokardom koja je navodno pripadala nekom četničkom silovatelju. Ili možda repliku plaćenu lajnom »bijelog«.

Nisu, dakle, drugovi iz HOP-a bilo što napakirali svome suradniku a današnjem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Štoviše, očigledno su ga cijenili jer ne stavlja se svakoga u impressum, tamo su samo imena onih najzaslužnijih i najodgovornijih za provođenje uređivačke politike.

Baš kao što je i Hasanbegović cijenio njih fotografirajući se s perjanicama fašističke desnice poput Srećka Pšeničnika i Mladena Schwartza. Za dragu uspomenu spreman.

Zašto onda to rade ministru kulture s tom fotografijom iz 1993. na kojoj u sjeni palme pozira poput manekena na osunčanoj splitskoj Rivi. Pa da je mladi student povijesti bio istinski ustaša, valjda bi do kape došao trofejno, na nekoj od bojišnica, a ne ceremonijalno, iz kazališnog fundusa ili za dvadesetak maraka na Pazaru?

Zašto sada bezobzirno citiraju taj njegov tekst »Mi ne zaboravljamo« u kojemu su ustaše »heroji, mučenici i šehidi«, zašto se vade odlomci iz intervjua u kojima Zlatko Hasanbegović agitira za osnovne škole s imenom jednog SS-Hauptsturmführera, Huseina efendije Đoze, istaknute figure Nezavisne Države Hrvatske i dušobrižnika zloglasne 13. SS Handžar-divizije, zašto ga se napada kada traži »odlučno uklanjanje iz imena ulica i trgova svih tragova ideološkog naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnja 1990.«?

Otkud to »ozračje linča« i zašto je »slučaj poprimio i obilježja stanovitog ludila« kada je Zlatko Hasanbegović dosljedan čovjek i kada se fotografira i kada piše?

Zato mi nikako nije jasno zašto predsjednik hrvatske Vlade Tihomir Tim Orešković uporno inzistira, čak i u trenutku dok se reprintaju fotografije Zlatka Hasanbegovića s ustaškom kapom, ili njezinom replikom, na tome da je njegov ministar kulture »uvjereni antifašist«.

Otkud premijeru pravo tražiti takvu žrtvu od Zlatka Hasanbegovića i shvaća li koliko je njemu u ovom trenutku teško, možda i posve neizdrživo?

Što mora živjeti u tijelu »uvjerenog antifašista« a rodno se osjeća sasvim suprotno?