A još više da je Ivo Josipović imao svjesnu namjeru od samog početka uništiti Mamića što je valjda kulminiralo njegovim prisluškivanjem u društvu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Teško se može naslutiti bilo kakav motiv zbog kojega bi bivši predsjednik kopao jamu Mamiću i njegovim svetinjama, a da se vrsni profesor kaznenog prava u tako nešto upusti morao bi potpuno šenuti pameću. Baš kao i da su tu ulogu došavši na vlast od njega preuzeli premijer Milanović i njegova Vlada.

Nitko prosječne inteligencije u ovoj zemlji ne može povjerovati da je Zdravko Mamić bilo čija politička žrtva, a pogotovo ne Ive Josipovića. Ista stvar je i s Jadrankom Kosor u ulozi krvnika Ive Sanadera. Doduše, lakoća padanja Sanaderovih presuda na Ustavnom a potom i na Vrhovnom sudu, ostavile su dovoljno prostora sumnjama da su presude tako obrazložene s namjerom da i budu srušene. Stoga nije mali broj onih koji ih drže političkim odlukama instrumentaliziranog pravosuđa.

Sanaderova politička moć je izblijedjela za razliku od Mamićeve koji nije samo donator i rado viđeni gost predsjednice, već je vrlo blizak, vidljivo je to bilo u izbornoj noći, aktualnom potpredsjedniku Vlade i šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku. Previše se toga ispreplelo oko Zdravka Mamića da bi bilo tko mogao povjerovati kako se radi o političkom janjetu koje su vukovi poželjeli očerupati.

Njegovi partneri u privatizaciji »Dinama« su zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i njegov odvjetnik Marijan Hanžeković koji je ujedno i ugledni član HSLS-a, čiji su zastupnici zajedno s Bandićevim, Domoljubnoj koaliciji i Mostu omogućili formiranje vlasti. Prekomjerno granatiranje medija u njegovom vlasništvu kako bi se ubrzala smjena Lozančića, koje je SOA gotovo u potpunosti demantirala, govore da se nekome u ovom trenutku neopisivo žuri.

Jer, »politički« u ovoj zemlji na kraju završe kao predsjednici. Ako to već nisu bili.