Mlađahni parlamentarac Žan Mahnič koji bi spremno postrojio slovensku vojsku i poveo je u boj, u boj za zaljev svoj, svoju je zakrpu ubrzo našao s hrvatske strane u ocvalom admiralu Davoru Domazetu Loši.

Sada već bivši Savjetnik predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović spremno je prihvatio poziv za novim ratovanjem junački poručivši kako bi hrvatska pješadija za 48 sati bila u Ljubljani i slavodobitno ispijala oslobodilačku kavu na Tromostovlju. Da Lošo nije bio službenik Pantovčaka koji je ovakve stvari šaputao u uši vrhovne zapovjednice, ovo bi bio samo još jedan u nizu njegovih priloga za Hrvatsku enciklopediju »The Greatest Shits« u kojoj zauzima počasno mjesto. Ovako admirala u miru valja zapitati kako to hrvatska čizma može 2017. za dva dana pregaziti Deželu, a njemu osobno je ratne 1991. trebalo znatno više od toga, čak nekoliko mjeseci, da iz Beograda stigne u Zagreb, jer su mu na VMA ugrađivali umjetno zubalo.

Doduše, kvaliteta srpskih očnjaka povijesno je dobro poznata, baš kao što Mahničeva mahnitost u Slovenaca nije ništa novo. Golobradi Janšin pobočnik svojom je militantnom retorikom podsjetio na svog prethodnika koji je prije četvrt stoljeća predsjedao Odborom za obrambo, Zmagu Jelinčiča Plemenitog. Ako se iz današnje perspektive Jelinčičeve prostačke izjave, višekratnog parlamentarca i predsjedničkog kandidata, »neka se Hrvati pogledaju u ogledalo i shvate da su stoka«, velikoslovenske pretenzije po kojima Istra, Čakovec i Rijeka ne pripadaju Hrvatskoj, koju je dijelio s četničkom vojvodom Vojislavom Šešeljem potpisavši s njim i formalni sporazum, i ostali biseri čine ridikuloznim i bolesnim, najnovije zveckanje oružjem mlaca Mahniča rođenog 1990. godine i svih ostalih za rat spremnih, koje je Bojan Glavašević odfakirao, potvrđuje da se radi o trajnoj i neizlječivoj dijagnozi.

Za Jelinčiča se, kao i za Šešelja, tvrdilo da vuku hrvatsko podrijetlo, baš kao što je i stanoviti Lovro Škrinjarič, nekadašnji v.d. predsjednik slovenske stranke SSN, koja je svojedobno gorljivo nastojala blokirati put Hrvatskoj u NATO, podrijetlom navodno s Banovine. Niti je Jelinčič bio Plemeniti, barem ne po svom kriminalnom dosjeu, niti je njegovo čisto slovensko ime Zmago bilo nomen est omen. Nikad pobjednik, uvijek gubitnik otišao je u zaborav sa svojim nastranim idejama dok eto sada Žan Mahnič želi uskrsnuti Zmagu u novom izdanju. Nasreću, oni razumniji Slovenci otkazali su mu poslušnost te se na jučerašnjoj sjednici Odbora za obrambo nije pojavio nitko osim dvojice njegovih sudruga iz SDS-a.

Vječni student koji bi u rat s Hrvatskom oko zaljeva pohađao je uz gimnaziju i glazbenu školu u kojoj je svirao klavir i orgulje. Kada se već nije ugledao na svog slavnog prezimenjaka, krčkog biskupa Antuna Mahniča, Slovenca hrvatskog podrijetla, koji se zalagao za hrvatske narodne i vjerske interese, kao i za zajednički nastup hrvatskih i slovenskih katolika, mogao se barem, ako mu je već toliko stalo do mora, kao glazbenik okrenuti svom imenjaku Žanu. Jakopaču koji pjeva »Na Palagruzu«: Place oko, cuorno oko/Tuce sarce škoce/Ala, ala, mati moja/Umrit ću od bonace.

Čuješ li, Žane Mahniču? Šo! Mazgoon.