A sada je bilo zaista dosta! Jedan nategnuti post mortem telegram i dolazak na posljednji ispraćaj u Split ne daju pravo Andreju Plenkoviću i Davoru Bernardiću spominjati ime Predraga Lucića, pogotovo ne u kontekstu jučerašnjeg saborskog pira malograđana.

Bože nas sačuvaj Bernardićeve brige zbog »satiranja satire«, a još više Plenkovićevog deklariranja kao pobornika »humorističnog u politici i bilo kojem drugom aspektu hrvatskog društva«. Satirična je sama po sebi činjenica da je jedan vođa oporbe u Hrvatskoj, dok je u vladavini drugog mnogo više tragičnog nego humorističnog.

O toj »nemogućoj gimnastici balansa« da se Lucića proglasi humoristom, na ovim je stranicama već pisao Zlatko Dizdarević:

– Ne moraš živjeti na ovim prostorima da bi se znalo šta su govorili, pisali i radili veliki poput Predraga i mali poput onih s druge strane. Razotkrivati te dvije strane nije humor. To je bilo razotkrivanje drama.

Ako Plenkoviću, koji u Lucićevom djelu brzojavno vidi tek trag, a ne barem brazdu, nije jasno o čemu se tu radi, možda mu pomogne citat iz Trafike Predraga Lucića »Srodstva masovne komunikacije« objavljene 22. veljače 2017. godine: »Zar je normalno da ministar znanosti i obrazovanja nema svoj znanstveno-obrazovni stav o Andreju Plenkoviću koji se u knjizi ‘Sredstva masovne komunikacije’, objavljenoj u Grafoimpexovoj nakladi 1989. godine, poslužio citatima Edvarda Kardelja kojima se koristio i Andrejev otac Mario Plenković u djelu ‘Teorija i praksa suvremenog novinarstva’, publiciranom kod istoga nakladnika, samo dvije godine ranije? Ali ako su djela oca i sina Plenkovića – ‘Sredstva masovne komunikacije’ i ‘Teorija i praksa suvremenog novinarstva’ – u kojima se koriste isti citati objavljena kod istog nakladnika, zar ministar znanosti i obrazovanja u tome ne uočava izvjesna, da tako kažemo, srodstva masovne komunikacije? I ne bi li to bio sjajan naslov za zajedničku knjigu – Andrej i Mario Plenković: ‘Srodstva masovne komunikacije’, naklada Grafoimpex, Zagreb, 2017. godine?«

Je li ovo nekome smiješno, govore li ovako humoristi?

Saša Ilić u svom sjajnom »Času anatomije Predraga Lucića« na Peščaniku secira nacionalni kanon, mehanizam kojim politički i ideološki protivnici koji su godinama proganjali, opanjkavali i tužakali velikane poput Mirka Kovača, Radomira Konstantinovića, Predraga Matvejevića, Danila Kiša, njihovim odlaskom otvaraju »novo poglavlje« koje se zove Nacionalizacija neposlušnih intelektualaca:

– Za policijske službe, odlaskom Predraga Lucića završio se jedan mukotrpan zadatak nadziranja i praćenja, koji su želele da okončaju kažnjavanjem. Za kulturtregere i mediokritete počinje vreme kada će Lucićevo ime postati statusni simbol. Za one koji ozbiljno žele da se bave postjugoslovenskom literaturom, predstoji veliki posao proučavanja dela jednog underground pesnika s apsolutnim sluhom. Mocarta Jugoslavije.

Točka.