Ovoga puta nije bilo ushićenja, suza u očima, visoko podignutih ruku, ljubljenja, barjaka i slavlja kao u siječnju te davne 1992. godine, kada je pred sto tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića, nakon međunarodnog priznanja, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglasio: »Imamo Hrvatsku!«.

Točnije, Tuđman je tada rekao »Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. Nećemo nikome sa strane dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!«. Samo 25 godina nakon tog povijesnog dana vjerojatno se vrti, ako ne i vrtoleti, u svom posljednjem počivalištu Otac Domovine, nakon što su 83 zastupnika u Hrvatskom saboru izvanrednim zakonom izvanredno suspendirala tu teško stečenu suverenost! Da stvar bude gora za one kojima su usta puna Tuđmana, da bi ga sada mučki izdali, ne samo da Hrvatska nije naša, jer je zahvaljujući njegovom omiljenom tajkunu postala dobrim dijelom i ruska, već su upravo njegovi sljedbenici dopustili da nam dođe netko sa strane koji nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude.

Njegovo ime je Antonio Alvarez III. (kraće: A²3.) i već prvog dana u audijenciju ga je u Banske dvore poput kakvog državnika primio tzv. premijer RH Andrej Plenković! Jer, A²3. istog časa je nastupio kao gubernator koji ima sve ovlasti da radi što ga je volja u Agrokoru, kompaniji koja je većinski vlasnik Republike Hrvatske. Države koja je morala donijeti lex Todorić da bi uopće mogla proći kroz ulazna vrata bjelokosne kule od karata na Trgu Dražena Petrovića 3 koja su dance zvijezdi A²3. bila širom otvorena.

Nisu tzv. premijer Andrej Plenković, niti njegovi ministri Ante Šprlje i Vlaho Orepić, A²3. upitali koje to zakonske ovlasti ima za upravljanje Agrokorom, koje mu to odredbe hrvatskog Ustava i važećih hrvatskih propisa daju za pravo da vodi tu državu u državi. Ne, nije tzv. premijer upitao A²3. ima li barem radnu dozvolu bez koje u Hrvatsku ne može ući niti berač jabuka a da ne završi u Ježevu, štoviše ugostio ga je na najvišoj razini, javno, sa svojim najbližim suradnicima, praveći se kao da je tu sve čisto i normalno.

Samo je još nedostajalo da se u svom prvom obraćanju naciji A²3. pozove na Tuđmanovu zakletvu i krikne »Uvijek i sve za Agrokor, a naš jedini i vječni Agrokor ni za što!« pa da shvatimo tko je tu gazda, a tko kmet, tko je tu svoj na svome, a tko gost. Tko to danas ima Hrvatsku, a tko lex Todorić. I što je to danas ostalo od domoljubnog sna o hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu.

I imamo li uopće svoju Hrvatsku danas, kada nam opet netko sa strane propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude?