Zoran Milanović / Foto Denis LOVOROVIĆ
Premda prerasta u farsu, Milanovićeva osobna tvrdoglavost oko »Lex Perkovića« počinje podsjećati na vremena u kojima je Hrvatska živjela od jednoga do drugog europskog ultimatuma
Zoran Milanović takvih olakšica nema. Premda prerasta u farsu, njegova osobna tvrdoglavost oko »Lex Perkovića« počinje podsjećati na vremena u kojima je Hrvatska živjela od jednoga do drugog europskog ultimatuma. Ali takva atmosfera neprihvatljiva je danas, kada smo ravnopravna članica Europske unije. Hrvatska s Europom ne bi smjela imati problem vjerodostojnosti; u protivnom, samu sebe izolira iz Europe. Svađom s Europskom komisijom, Milanović pothranjuje ovdašnji tvrdokorni kolonijalni mentalitet, i to u najnezgodnijem trenutku: kada su napokon stvoreni uvjeti da ga se zauvijek otarasimo.
No minorni problem postaje sve ozbiljniji, i kvari atmosferu i u Zagrebu i u Bruxellesu. U komisiji ne žele ni čuti za novu Milanovićevu verziju izbjegavanja obveza, onu o navodnoj neravnopravnosti država članica. »Nije u skladu ni s tekstom ni s duhom ugovora EU promijeniti nacionalni zakon nekoliko dana prije članstva i to tako da se odbaci ono na što se Hrvatska obvezala«, jednostavno poručuju, i u tome je bit cijeloga problema. Uistinu, Milanovićeve primjedbe zvuče kao da najlošiji đak ponavljač upadne u zbornicu i učiteljima stane držati slovo kako da rade svoj posao. Pa zar nije dvanaest država od 2002. dužno provoditi Europski uhidbeni nalog, a samo su dvije od njih, ionako neuspješno, pokušale promijeniti to pravilo? A te dvije, Češka i Slovenija, nisu sumjiva Hrvatska, nego demokratski tigrovi postkomunističke Europe.
Na sve to Milanovića je jučer podsjetila njegova prva zamjenica i najbliža koalicijska partnerica, Vesna Pusić. Njezin intervju »Jutarnjem listu« odiše nevjericom, gotovo očajem, zbog besmislenog i štetnog sukoba s Bruxellesom. Vlada je prekršila preuzete obveze, jasno priznaje Pusić. »Moj je dojam da je to napravljeno bez nekog snažnog razloga. Ne vidim da je iza toga stajala bilo kakva čvrsta politička ili pravnička podloga ili namjera«, kaže Pusić. Dakle – pusta samovolja.
Gospođa Pusić vjerojatno nije ni pomišljala da će opet jednom u EU, kao devedesetih, morati braniti vrijednosti iz europske čekaonice. Još je manje valjda pomišljala da će to morati činiti protiv vlastitoga koalicijskog partnera, mladoga, inteligentnog i obrazovanog političara, lišenog tereta generalsko-partijske prošlosti. Kako god bilo, bauk tuđmanizma opet kruži Hrvatskom: vođa postaje iracionalan.
