Gospodin Mursi je dobro. Dobiva novine i gleda televiziju, pa smo mogli razgovarati o situaciji – to je jučer u Kairu izjavila povjerenica EU za vanjsku politiku Catherine Ashton.

Britanska je barunica, podsjetimo, od 1. srpnja i hrvatska ministrica za globalna pitanja, ona o kojima sićušna hrvatska diplomacija, na svoju sreću, sada više ne mora odlučivati: Izrael i Palestina, Sirija, Egipat, Afganistan…

Hrvatska se može smatrati sretnom u zaklonu NATO-a i EU, jer u trgovanjima oko svjetskih pitanja više nije izložena vabljenjima velikih, od kojih bi mogla malo dobivati, a mnogo gubiti. 

   Ali ipak – što mi mislimo o Egiptu? Nije to pitanje za ljetnu dosadu: zemlja s osamdeset milijuna stanovnika tu je, preko puta maloga Sredozemlja, a ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nekoliko je puta izjavila da nova mediteranska članica EU želi postati mostom prema muslimanskim zemljama sjeverne Afrike. 

Odobravamo li, dakle, izjavu Ashton u Kairu? Podsjetimo, vođa Muslimanskog bratstva Muhamed Mursi legitimno je izabrani predsjednik Egipta. Vojska ga je svrgnula 3. srpnja, nakon što su stotine tisuća danima tražile da odstupi, prosvjedujući protiv njegova demokratski manjkavog načina upravljanja.

Svrgnuće Morsija nijedna zapadna zemlja nije još nazvala vojnim pučem, premda je riječ o klasičnome svrgavanju demokratski izabrane vlasti. Štoviše, prevrat se u manje od mjesec dana prometnuo u krvavu diktaturu.

Mursija vojska čuva na nepoznatom mjestu. U početku, tvrdila je da su ga sklonili zbog njegove sigurnosti. Ali, dan nakon što je glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon zatražio da ga oslobode, objavili su da tužiteljstvo tereti Mursija za ubojstva i zavjeru s palestinskim Hamasom. Sedamnaestog srpnja, Catherine Asthon zatražila je da vojska oslobodi Mursija. Ostao je u zatvoru, na nepoznatom mjestu. 

A onda, tri dana uoči dolaska Ashton u Kairo, vojska je ustrijelila osamdesetak prosvjednika koji su zahtijevali da se legitimno izabrani predsjednik vrati na vlast. Na taj nezapamćeni pokolj Zapad je reagirao sramotno mlako.

Moramo ovdje priznati kako je omraženi turski premijer Tayip Erdogan imao pravo kada je zapadnim medijima predbacio da su opsežnije izvještavali o prosvjedima u Istanbulu, nego o pokolju u Kairu.

Slično se ponijela i Ashton: nakon što je vojska prezrela njezin zahtjev za puštanjem Mursija i nakon što je osamdeset ljudi ubijeno, ona ne zahtijeva kažnjavanje ubojica i trenutačno oslobađanje svrgnutoga i otetog demokratskog predsjednika.

Štoviše: Mursija ni ne zove »predsjednikom«, nego tek »gospodinom«, pa tvrdi kako je »dobro« jer »dobiva novine i gleda televiziju«. No, možemo možda razumjeti da Europa strahuje od Muslimanskog bratstva.

Možemo razumjeti i traganje za kompromisom, jer je ono recept za Europu. Ali pitamo: ima li kompromis granicu? Hoćemo li posve prezreti demokraciju u Egiptu? Prigrliti diktaturu koja ubija? Jer, ako ne postoje neki tajni pregovori, Ashton je jučer – prihvatila neprihvatljivo.