Apokalipsa je bliže nego što mislimo. Samo nekoliko kilometara zračne linije od Rijeke, leži 900 tona opasnih kemikalija, za čije skladištenje već nekoliko mjeseci nitko više ne može jamčiti. Rokovi ispravnosti postrojenja istekli su, a uprava nema novca da plati održavanje. U opustjelu tvrtku dolazi tek tridesetak radnika, ali i to uzalud: više ni oni ne smiju ništa pokretati, jer je svaki ventil nepouzdan, svaka temperatura može biti pogrešna, svaki prekidač može pokrenuti katastrofu. Na Krku otkucava apokaliptično naličje ljeta. 

  Na to su jučer upozorili očajni radnici, jer nikoga drugoga kao da nije ni briga. Ljudi su to čija uzaludna borba za egzistenciju i tvrtku proteklih mjeseci poprima oblike psihološke krize. A opet, usprkos gnjevnim prosvjedima, pa i pokušajima vlade da pronađe investitora, proces praktički tapka u mjestu. Razrješenje Diokijeva i Dinina čvora čini se podjednako dalekim kao i prije nekoliko godina. Raste još samo zastrašujuća opasnost od otrova, koji riječkome kraju mogu nanijeti štetu epohalnih razmjera. 

  Čak ni predsjednik uprave Dine ne pokušava uljepšati sliku. »U normalnim uvjetima, tvrtka plaća atestiranje, no mi nemamo odakle, i sva priča tu staje. Ni država ni županija nemaju fond iz kojeg bi se eventualno ovi atesti platili, jer se nikad u Hrvatskoj ovakva apsurdna situacija nije ni dogodila«, kazao je Fabio Giacometti za naš list. 

 Znači li to da država nije propisala proceduru za situacije u kojima velikome dijelu zemlje prijeti nezapamćena ekološka katastrofa? Je li moguće da prvi čovjek tvrtke iz koje ta opasnost dolazi naprosto sliježe ramenima, jer, eto, »priča staje« na »nedostatku novca«? Kako to da se predsjednik uprave može zadovoljiti rezigniranim izjavama, premda svi znamo da problem s kemikalijama nije od jučer? Tim više, dakako, što je Giacometti to morao znati prije svih ostalih. Kolika je njegova odgovornost? 

  No vješanje Pedra neće trajno riješiti problem. Odgovorna je svaka karika u lancu, od vlasnika tvrtke, preko vjerovnika, do službi zaštite okoliša, nadzornih službi i države. U tome i jest problem: gotovo je nemoguće tvrditi tko je, zapravo, kriv za to što je nekadašnji ponos domaće industrije pretvoren u zabranjenu zonu iz filmova apokalipse. Vlasnik, zbog kojega je tvrtka propala? Vjerovnici, koji se ne uspijevaju dogovoriti? Uprava, koja ne uspijeva namaknuti novac za elementarno održavanje? Inspekcije, koje nisu alarmirale službe zaštite okoliša? Država, čija nepregledna administracija šuti kao da je nema? 

 Kratkoročni scenarij već predviđamo: danas će se užariti telefoni po inspekcijama i ministarstvima, jer »vidite li vi tamo što Novi list piše o Dini!?« Odmah će u pogon navrat-nanos doletjeti radnici održavanja i pregledati najkriznije točke postrojenja. A onda će Dinu opet prekriti neizvjesnost, ljetna omara i teški miris otrova. No istina je neumoljiva, a Kvarner nije Hollywood: u ovome filmu nema heroja koji će u posljednji čas zbrzati nadljudski happy end.