Nadajmo se da je to samo nesretna koincidencija: sve je više nasilja. U noći s nedjelje na ponedjeljak, petoro mladih uništilo je školu na Pećinama. Jučer, policajac u Slavonskom brodu ubio je ženu, a potom i sebe. Istoga dana, u Zagrebu je, uz prijetnju oružjem, opljačkana banka. U utorak, unuk je na ulici u Sisku metalnom šipkom pokušao umlatiti vlastitoga djeda. Istoga dana, 28-godišnji je muškarac u Belišću u kuću ubacio kanister s benzinom, na kojemu je bila zapaljena krpa. U tri dana, toliko strašnih nasilnih čina!

Sarajevski franjevac Ivan Šarčević u ovim je novinama jednom kazao epohalnu rečenicu vrijednu dugog pamćenja: »Nasilje je najveći čovjekov problem«. Uistinu, nikada se ljudski rod neće riješiti svađa i neraščišćenih računa, ali kada bi se oni rješavali bez nasilja, ovaj bi svijet bio rajskim vrtom.

I zato, ne treba se bojati problema, nego njihova nasilnog rješavanja. Zašto su klinci porazbijali školu? Zašto je policajac ubio ženu pa sebe? Zašto je unuk nasrnuo na djeda? Zašto je čovjek pokušao zapaliti sugrađanina? Imali su, očito, nekakve svoje naopake razloge. No način na koji su »rješavali« problem – on brine.

Nije dovoljno očekivati da se ljudi suzdržavaju. I ambijent je itekako važan. A hrvatsko se društvo ne popravlja, nego nazaduje. Siromašnih je sve više. Tristo tisuća ljudi ne mogu do novca, jer su im blokirani računi. To je užasan pritisak. A vlada je jalova. »Samodopadna«, precizno su dijagnosticirali američki analitičari.

Od političara, dakle, nade nema; štoviše. Njihova nesposobnost i, još više, nezainteresiranost, razgnjevljuje ljude. Gube strpljenje. Zanemaruju solidarnost, uljudnost i strpljenje. Preplavljuje ih gnjev. Osjećaju se uskraćenima i prevarenima, obuzima ih osjećaj da im netko nešto duguje, da im je netko nešto uskratio. Čak i pomisao na nasilje prestaje im biti strana. Postaju spremni na najgore. Nije li svatko od nas katkad osjetio slične štetne osjećaje, gurnuvši ih odmah onamo kamo odbacujemo neprihvatljivo?

Neki, čini se, čine to sve teže. Atmosfera im pogoduje: govor mržnje je posvuda. Očita kaznena djela ne procesuiraju se; sluti se atmosfera u kojoj sve postaje dopušteno, jer se ništa ne uspijeva istjerati na čistac. Desnica pak pothranjuje atmosferu osvete. Izmišljaju nekakvo vladino velikosrpstvo. Zahtijevaju popise krivaca. Šire zavadu. Maštaju o neprijateljima. Obnavljaju rat.

Posljednjih dana i tjedana, mnoge su javne – ali i nejavne! – osobe, dobile policijsku zaštitu. Dobili su je kustosi Spomen područja Jasenovac; dobila ju je Milanka Opačić; osiguranje je pojačano Stjepanu Mesiću, jer je, kao i jasenovački muzealci, primio fotografiju metka; policijsku zaštitu dobio je jedan SDP-ov načelnik općine; dobila ju je i obitelj vukovarskoga policajca Saše Sabadoša, jer je – zajedno s dvoje maloljetne djece! – žrtvom »anonimne« hajke na internetu.

Zabrinutost je nužna, ali nipošto dovoljna. Naviknemo li se na nasilje, i ljudskost i društvo izgubit će smisao. Jer – »nasilje je najveći čovjekov problem«.