Riječanka Tajana Putrih samo je jedna od žrtava ekonomske krize. Kada je prije šest godina diplomirala, imala je 24 godine. Danas ima 30, bez posla je, živi s roditeljima, gubi samopouzdanje, vrijeme leti, a posla nema pa nema.

A visoko je obrazovana, duže od trećine životnoga vijeka provela je školujući se, vjeruje u znanje, sposobnost, pošten i uporan rad. Kako li je tek njezinim vršnjacima s kraćim obrazovanjem? Podjednako – osim što je njima uskraćena čak i nada.

Što je najtužnije, Tajana Putrih prosječna je mlada Hrvatica, prosječna mlada Europljanka. Njezino je svjedočanstvo deprimantno: »Završila sam studij u roku, bila sam izvrstan student i školujem se već 22 godine, ali ponekada se pitam koji se smisao svega toga. Imam 30 godina i ne mogu se pomaknuti, ne mogu stvoriti baš ništa. Još uvijek živim s roditeljima i ovisim o njima, umjesto da im u ovim godinama pomažem. Za dvije ili tri godine više me nitko neće htjeti zaposliti, bit ću prestara i bez ikakvog iskustva.«

 Tajanin neuspjeh da se zaposli u Rijeci očito je rezultat klijentelističke pošasti. Natječaji su fiktivni, raspisani unaprijed »za nekoga«. To je dakako kazneno djelo, i dakako da odmah mora prestati. Ali još dok ovo pišemo, slutimo da pišemo fraze.

Jer nažalost znamo da ovdašnji klijentelizam nije od jučer. Priča poput Tajanine naslušali smo se proteklih godina i desetljeća – samo ovaj put, problem je ozbiljniji. Kada su ljude šikanirali zbog ideologije, bilo je to dakako nedopustivo i strašno, ali postojala je nada, postojao je ponos.

Danas, za milijune mladih Europljana, nade kao da nema! Kamo sreće da Tajana pronađe posao van Rijeke ili van Hrvatske. Točno je da nije lako napustiti grad u kojemu želiš živjeti, ali zaposliti se danas bilo gdje – neostvarivi je san nebrojenih mladih Europljana.

I tu drama mlade Riječanke postaje dramom kontinenta. Zluradost povijesti učinila je da nada u Europi nestane u trenutku kada se činilo da ideologija više nema, i da su srušene sve prepreke kreativnosti i slobodi.

Dogodilo se obrnuto: kriza je stvorila milijune mladih bez posla i sigurnosti, prekarijat, tu novu klasu čija neizvjesnost bubri u ljutnju i bijes. Tajani Putrih možda se i može pomoći. Ne nalaze se tek tako doktorandice sakralne baštine grada.

 Teško je vjerovati da riječke muzejske i(li) konzervatorske službe ne trebaju takvu stručnjakinju. Valja joj pomoći da pokaže što zna. Ali taj veliki korak za Tajanu, društvu bi značio malo, osim možda spoznaje da je još netko zaposlen tek poslije javnoga pritiska.

 Ali što će europska Hrvatska sa stotinama tisuća sličnih? Ima neke obeshrabrujuće simbolike u tome što je Josip Perković uhapšen točno šest mjeseci nakon ulaska u EU: ta simbolika govori na kakve beznačajnosti vlada troši dragocjeno vrijeme, i s kakvim je intelektualnim i političkim antikapitalom stupila u Uniju, propustivši uposliti vulkansku radnu energiju svih naših tajani putrih. A teče treća neuspješna godina, i – kako je rekao Šoljan – »sve je noćnije«.