Bit će ovo pobjeda za stvarne ljude, obične ljude, za pristojne ljude – to je izjavio Nigel Farage, najpoznatiji britanski mrzitelj Europe i vođa Stranke za nezavisno Ujedinjeno Kraljevstvo (UKIP), čim je postalo jasno da je postigao cilj, jer su Britanci glasali za napuštanje EU-a. A onda je isti taj Farage, istog dana, pred kamerama otvoreno priznao da je jedna od ključnih tvrdnji iz kampanje protivnika EU-a – da će vlada 350 milijuna funti tjedno iz Bruxellesa preusmjeravati u britansko zdravstvo – bila obična laž.

Ta spoznaja – da otvoreno laganje i cinični politički nemoral čak i u najstarijoj demokraciji svijeta tako razorno zamjenjuju argumentiranu demokratsku raspravu – ta spoznaja porazna je gotovo kao i ishod referenduma.

Toliko je već rečeno o zapanjujućoj odluci Britanaca. Uvijek čvrsta funta učas je potonula najmanje deset posto. Tisuće milijardi eura doslovno je izbrisano iz svjetske ekonomije. Dan nakon rezultata, George Soros događaje je nazvao »katastrofičnim scenarijem«, predviđajući da bi svjetska ekonomija mogla pretrpjeti posljedice usporedive onima s globalnom ekonomskom krizom 2008. godine. Ali, ma koliko šok bio sveobuhvatan, valja osvijestiti još jedno lice ove nove stvarnosti, dosad prekriveno debelim pokrovom britanske demokratske slave. Ta stvarnost, naizgled utješna, zapravo je zastrašujuća: najgori ne pobjeđuju više samo na Balkanu; eno ih čak i u Velikoj Britaniji.

Jer, da pobornici izlaska nisu svjesno lagali, drugo europsko gospodarstvo zasigurno bi ostalo važnim dijelom EU-a. Kako, međutim, da racionalno odluči nedovoljno obaviješteni birač, osuđen da vjeruje političarima, a sklon poslušati one čiji mu se »argumenti« čine primamljivijima? Ako u takvome slučaju političar otvoreno laže, odluka će nužno biti pogrešna; možda fatalno pogrešna. To se dogodilo prošloga »crnog četvrtka«: birači su odlučili na osnovu laži koje su im svjesno podvalili političari. Nije pomoglo ni to što je bivši premijer John Major protivnike EU-a optužio da »besmislenim i jadnim tvrdnjama« nastoje »prevariti javnost«. Jer, uspjeli su. Najgori su pobijedili.

A sada slijedi ono za što su takvi jedino i sposobni – mržnja. Nataša Magdalenić Bantić, zagrebačka novinarka koja živi u Londonu i posjeduje britansko državljanstvo, u potresnom je tekstu opisala »masovne izljeve mržnje« prema useljenicima nakon što su objavljeni rezultati. »Dolazak kući mi je slomio srce. Moj 17-godišnjak, rođen i odrastao u Londonu, u prolazu mi je samo tmurno dobacio: ‘Nismo dobrodošli ovdje’«, napisala je Bantić.

I nisu to tek rijetke reakcije preosjetljivih: društvene mreže preplavljene su snimkama uznemiravanja stranaca, a izgredi protiv Poljaka eskalirali su toliko da je premijer David Cameron nazvao poljsku premijerku te s parlamentarne govornice obećao smiriti strasti. Uostalom, šest dana uoči referenduma ubijena je Jo Cox, angažirana proeuropska laburistička parlamentarka.

I Velika Britanija, dakle, pretvorena je u poprište »politike« kakva je ovome dijelu Europe priskrbila prezirnu etiketu »Balkana«: »politike« koja namjerno širi laži kako bi ljudima utjerala strah u kosti i okrenula ih jedne protiv drugih. Britanci, koji su izumili koncept »fair playa«, s tom će se spoznajom tek morati suočiti. Mi na Balkanu, o takvoj »politici« odavna znamo sve: nismo li njezine žrtve još otkad je odbačena šansa za mirni dogovor, i kad su nacije naglavce posrljale u kolektivno ludilo, razaranje i rat?

I što sad? George Soros, kojega već dugo muče zle slutnje o budućnosti Europe, još ima snage za optimizam: »Nakon Brexita, svi mi koji vjerujemo u europske vrijednosti i načela, moramo se okupiti da rekonstruiramo i sačuvamo EU. Kako se posljedice Brexita budu razvijale, uvjeren sam da će nam pristupati sve više i više ljudi«.

No taj se krhki optimizam može i iskrenije formulirati. Učinio je to, prije točno stotinu godina, usred Prvoga svjetskog rata, mudri britanski pisac Aldous Huxley, zgrožen plimom mržnje koju su mediji na Otoku izlijevali na Nijemce. Ni patriotska dužnost, ni vrela krv tadašnjeg 22-godišnjaka, nisu Huxleyja spriječili da 1916. kaže ovako: »Ovaj sentimentalni medeni mjesec mržnje otišao je predaleko. Vrijeme je da se smirimo i razumno razmislimo jedni o drugima«.

Zar je moguće da je Europa protekloga tjedna zakoračila nadomak zatvaranju stoljetnoga kruga? Zar je moguće da u Europi uistinu počinje ovostoljetni »medeni mjesec mržnje«?