Kad je riječ o zaista najkrupnijim stvarima, kad, primjerice, jedna država mora odlučiti hoće li se priključiti Europskoj uniji ili je, pak, napustiti, pošteno je svim građanima omogućiti da se o tome izjasne na referendumu.

To nipošto ne znači da će narod donijeti ispravnu odluku. U Ujedinjenom Kraljevstvu već, evo, tri godine ne uspijevaju operacionalizirati rezultate referenduma o izlasku iz EU-a, koji će, po svemu sudeći, imati štetne posljedice za cijelu zemlju. A

li, referendum je u ovakvim situacijama neizbježan. Za sve ostalo tu je parlamentarna demokracija. Propozicije za održavanje referenduma, kao lošeg, protuliberalnog, načina odlučivanja, nužno je u Hrvatskoj maksimalno zakonski postrožiti.

To se ne događa i stoga se svako malo prikupljaju potpisi za neku inicijativu. Ovih dana sindikati tim putem žele srušiti mirovinsku reformu, za koju je temelje postavila SDP-ova vlada, a do kraja je definirala sadašnja HDZ-ova. Referendumanija se, dakle, nastavlja. Čudi, međutim, što se zagovornici izravne demokracije, s lijeva i desna, prethodno ne pokušaju izboriti za ravnopravan tretman u odnosu na vlast.

U aktualnom slučaju nije toliko sporno to što Vlada vodi kampanju protiv referenduma o povećanju dobne granice za mirovinu na 67 godina. U pitanju je njihov projekt i nelogično bi bilo da samo s distance promatraju kako ga se nastoji minirati. Pritom se, naravno, financiraju državnim novcem, kojim bi drugim. Vlade uvijek novcem poreznih obveznika promoviraju vlastita stvarna ili nepostojeća postignuća. Tako funkcionira politika.

No, iznimno je problematično što se Vlada Andreja Plenkovića ponovo javlja u dvostrukoj ulozi, istovremeno su i zainteresirana strana u sporu i arbitar koji provjerava je li skupljen potreban broj referendumskih potpisa.

Isto je bilo i kad se prije godinu dana htjelo inicirati referendume o izmjeni izbornih pravila i poništenju ratifikacije Istanbulske konvencije. Vlada je prvo poduzela što je u njezinoj moći kako bi utjecala na građane da ih što manje potpiše referendumske peticije.

Zatim su preuzeli te potpise i mjesecima utvrđivali ima li ih dovoljno. Po završetku tog postupka, ministar uprave Lovro Kuščević, politički tajnik HDZ-a, objavio je da inicijativi Narod odlučuje nedostaje tri tisuće potpisa.

Zašto bi mu itko vjerovao? Sada će Kuščevićeva zadaća, doduše, biti nešto delikatnija, jer većina HDZ-ovih političkih protivnika podržava sindikalni referendum dok prošle godine to nije bilo tako.

Ali, ako Kuščević kaže da su sindikalci ostali kratki za pedesetak potpisa, nema referenduma. Apsurdno je to, protuprirodno. Ne smije u jednom procesu netko biti i odvjetnik i sudac. Ovo s provjerom potpisa je farsa koju se mora prekinuti. Rješenje je jednostavno, potpise treba prikupljati neka državna institucija i samim tim otpada naknadna provjera u režiji vlasti.