Želim vjerovati da je nevin, pokušala se javnosti opravdati sada već bivša SDP-ovka Ana Komparić Devčić za svoje pretrčavanje u pomoć izbornom pobjedniku nakon izbora Milanu Bandiću postavši tako dvanaesta članica njegovog saborskog Kluba zastupnika.

Zagrebački gradonačelnik mogao bi postati istoznačnicom za perpetum mobile samo da je do izbora godina, dvije duže, i samo da je više SDP-ovaca u Saboru. Bio bi to svjetski fenomen da netko s jednim osvojenim mandatom u konačnici postane premijerom nastavi li se ovo postizborno preletavanje i preslagivanje. Kada smo već pomislili da nakon Tomislava Sauche, koji je bio osoba od najvećeg povjerenja Zorana Milanovića, njegov šef kabineta, i Milanke Opačić, koju je postavio za potpredsjednicu svoje Vlade i potpredsjednicu Sabora, nema više nikog bliskog bivšem premijeru koji bi mu post festum zabio nož u leđa, dogodilo se preobraćenje Ane Komparić Devčić.

Znaju dobro svi koji imalo poznaju Zorana Milanovića što misli i kako je govorio o Milanu Bandiću. Pogotovo je to poznato onima s kojima se i privatno družio, imajući toliko povjerenja u njih da im je prepuštao i vlastitog sina da ga vode na utakmice »Rijeke« na Kantridi. Uostalom, svi oni koji imalo prate politiku znaju da je početak kraja političke karijere Zorana Milanovića bio tihi državni udar iz šatora u Savskoj koji je tamo niknuo uz veliku pomoć Bandićevih prijatelja. Drugim riječima, svatko onaj tko imalo drži do Zorana Milanovića, ili mu barem duguje zahvalnost za vlastitu političku i profesionalnu karijeru svojih bližnjih, ne bi trebao imati nikakvog posla s Bandićem.

No SDP već dugo liči na Klub liječenih alkoholičara u kojem svi na terapeutskim sastancima na Ibleru svečano obećaju kako više neće piti i štetiti stranci, a čim izađu trče u prvu birtiju ili pak utjehu utapaju u Bandiću. Što je to u esdepeovom biću da ga vodi Bandiću? Koji im je, što je više optužnica za koje se zatvor traži, ljepši i draži! I za kojeg, lijepo je to rekla i priznala Ana Komparić Devčić, »žele vjerovati da je nevin«! Kao što želimo vjerovati u nevinost naših bližnjih kada im se stavlja na teret nešto grozno i sramotno, nešto razumu neobranjivo i neprihvatljivo, toliko da nam kao nada ostaju samo vjera i pogled u Nebo.