Mnogi se nadaju da će se izbjeći najgore i da Vlada ipak neće dopustiti gašenje brodogradnje, najvažnije preostale industrijske grane u Hrvatskoj. Međutim, ta nada počiva na klimavim nogama, s obzirom na to da je ova zemlja u protekla dva ili tri desetljeća pretrpjela dramatičnu i sustavnu deindustrijalizaciju, u kojoj je nestalo na stotine industrijskih pogona, a s njima i tisuće radnih mjesta.

Tijekom svoje traumatične i neuspješne tranzicije Hrvatska je izgubila skoro svu svoju industriju i danas se, osim brodova, teško sjetiti nekog tehnološki naprednog i sofisticiranog proizvoda koji je djelo hrvatske industrije. Nekoć su se u ovoj zemlji proizvodili televizori, bijela tehnika, kućanski aparati, alati i strojevi, pa čak i traktori i autobusi, no to je sada prošlost. Hrvatska više nema što prodavati svijetu. Na početku tranzicijskog procesa udio industrije u BDP-u iznosio je skoro 40 posto, a danas je pao na mršavih 15 posto. Turizam je postao najvažnija gospodarska grana, a Hrvatska je postala destinacija.

Takva tragično pogrešna politika brzo je došla na naplatu. Ovakav model gospodarstva s niskom dodanom vrijednošću uspješan je jedino u proizvodnji nezaposlenosti i poticanju iseljavanja, dovodeći u pitanje održivost mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog fonda, koje više nema tko puniti.

Dok se cijela Europa okreće industriji i proizvodnji, Hrvatska se deindustrijalizirala. Kada se već volimo uspoređivati sa susjednom Slovenijom, na koju često – i to posve neopravdano – gledamo s visine, dobro je znati da Slovenci nisu napravili takve pogreške. Slovenija je sačuvala svoju proizvodnju, a udio industrije u slovenskom BDP-u otprilike je na razini njemačkog. Njemačka je, znamo, industrijska i izvozna velesila.