Kada je koncem prošlog desetljeća izbila velika kriza u njemačkom Opelu, koji je tada bio u vlasništvu General Motorsa, kancelarka Angela Merkel odmah je otišla u Rüsselsheim. »Njemačka će pomoći Opelu«, poručila je tada Merkel radnicima Opela, koji su je ispratili pljeskom.

Drugim riječima, ozbiljne države refleksno reagiraju na svako ugrožavanje tolikog broja radnih mjesta u važnim, strateškim kompanijama. U tome nema bitne razlike između, primjerice, Njemačke, Francuske, Britanije ili SAD-a. Kada je prije nekoliko godina Arcelor Mittal najavio zatvaranje jedne visoke peći na istoku Francuske, francuska je vlada najvećem proizvođaču čelika na svijetu zaprijetila: sve čeličane moraju ostati u pogonu ili će ih, u protivnom, država nacionalizirati. Kada je, s druge strane, francuski vlasnik najavio velika otpuštanja u slovenskom Revozu, slovenski predsjednik Pahor odmah je intervenirao kod predsjednika Sarkozyja, koji mu je obećao da neće biti otpuštanja.

Kada se kod nas postavi pitanje može li vlada pomoći privatnoj kompaniji – što se ovdje u pravilu pojednostavljeno svodi na pitanje trebamo li i dalje milijune poreznih obveznika upumpavati u privatnu tvrtku – onda se to naziva komunizmom, socijalizmom ili neshvaćanjem tržišta. Premijer i njegovi ministri pritom stalno pjevaju istu pjesmu: državi su vezane ruke i manevarski je prostor države, kako tvrdi ministar Marić, »jako ograničen«.

Ne tvrdimo da država u ovom konkretnom slučaju doista treba pomoći posrnuloj brodograđevnoj industriji. To ovisi o mnogo faktora. Takva pomoć ima smisla samo ako država ima ideju kako osigurati dugoročni opstanak industrije koju spašava, a ovdje je, čini se, najveći problem što Hrvatska uopće ne zna što bi s brodogradnjom. Ovaj smo se put samo osvrnuli na pitanje može li država, s obzirom na stroga europska pravila, pomoći važnoj i strateškoj privatnoj kompaniji koja je u poteškoćama. Odgovor je potvrdan. Država, ako to želi i ako takva pomoć ima smisla, može pomoći Uljaniku i »3. maju«. Sve ostalo je izmotavanje.