Teško je očekivati da će Europska komisija, ili netko drugi, svojim preporukama prisiliti Njemačku da se odrekne viškova i počne raditi za druge. Za svoje »prekomjerne manjkove« u gospodarstvu i stanovništvu ostale članice EU-a moraju se pobrinuti same
Mnoge je iznenadilo da Njemačka, koja je često uzor svima ostalima, pripada državama koje najmanje slušaju Europsku komisiju. U provođenju preporuka Komisije, u sklopu Europskog semestra, Njemačka je neučinkovitija od Hrvatske, pa se zajedno s Mađarskom i Slovačkom našla na dnu ljestvice Europske unije, u društvu najmanje discipliniranih članica, prema istraživanju instituta Bruegel. Neki će reći da neposlušnost Berlina prema Bruxellesu nije neobična, jer Komisija zapravo mora slušati Njemačku, kao najutjecajniju članicu Unije, a ne obrnuto. S druge strane, pitanje je zašto bi Berlin slušao savjete Bruxellesa ako je Njemačka uspješna, ako njezino gospodarstvo cvate i ako se ljudi masovno sele u tu zemlju? Sami Nijemci priznaju da njihovo gospodarstvo ima najveće koristi od eura i Unije.
No, prema mišljenju brojnih stručnjaka Europske komisije, MMF-a, Francuske i Italije – za Berlin ima puno posla. Njemačka bi trebala raditi suprotno od većine članica EU-a, koje su godinama prisiljene na štednju i odricanja. Morala bi jako povećati potrošnju: omogućiti brži rast plaća i javnih investicija. Naime, Njemačka ima goleme viškove, trgovinske i proračunske, koji također pripadaju ekonomskim neravnotežama. Ti su viškovi za Njemačku korisni, ali je problem što se uvelike stvaraju na račun ostalih zemalja, koje padaju u manjkove. Samo na području trgovine Njemačka je lani imala višak od 250 milijardi eura. U Grčkoj i Italiji, primjerice, gospodarstvo stagnira, a dugovi se ne smanjuju.
Mnogi smatraju da se te neravnoteže u Uniji više ne mogu ispraviti, jer su uglavnom posljedica uvođenja eura. Čim je uveden euro, plaće i ostale cijene u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj ili Portugalu rasle su brže nego u Njemačkoj. Slabije razvijene zemlje u eurozoni su poskupjele i izgubile cjenovnu konkurentnost prema Njemačkoj, što je dovelo do usporavanja prodaje njihovih gospodarstava i rasta dugova.
Da bi se stvari vratile na staro, slabije članice morale bi devalvirati svoju valutu, ali je više nemaju. Dijele valutu s Njemačkom, pa moraju provoditi tzv. internu devalvaciju – same sebi spuštati cijene, plaće i potrošnju, kako bi njihovi proizvodi pojeftinili spram njemačkih. Ta politika okrutne štednje proteklih godina nije dala velikih rezultata. Dovela je do zastoja gospodarstava na Mediteranu i do pojave novih političkih pokreta koji žele odbaciti euro i preurediti Uniju. Međutim, slabije razvijeni mogli bi doći na zelenu granu uz pomoć Njemačke, barem u teoriji. Kada bi Berlin svoje viškove preusmjerio u plaće i javnu potrošnju, cijene u Njemačkoj rasle bi brže nego u ostalim dijelovima Unije. Tako bi Berlin obavio velik dio posla i za ostale. Smanjio bi svoju konkurentnost, a povećao njihovu. Teorijski, u eurozoni i na jedinstvenom tržištu EU-a nitko ne smije povećati plaće ako to najprije ne učine Njemačka i najrazvijeniji – jer će inače izgubiti konkurentnost.
Ali njemačke vlade godinama ne žele trošiti viškove. Ni nova vlada Angele Merkel nije ništa bolja, jer se udio njemačkog proračuna u BDP-u ne povećava, nego pada, prema podacima Bruegela. Permanentna štednja se nastavlja. Da stvar bude gora, njemački građani u posljednjih 15 godina nisu imali koristi od trgovinskih i proračunskih viškova. Plaće su im donedavno stajale u mjestu. Nije čudno što su vladajuće stranke, SPD i CDU/CSU, prošle jeseni doživjele najgori izborni rezultat u poslijeratnoj povijesti zemlje i što dobivaju žestoku konkurenciju zdesna i slijeva. Nema sumnje da bi povećanje plaća i investicija dobro došlo Njemačkoj, koja zaostaje u razvoju brzog interneta i infrastrukture, a novi berlinski aerodrom ne uspijeva dovršiti već 25 godina. To bi ubrzalo njezino gospodarstvo, povećalo njezin uvoz te ublažilo neravnoteže u Uniji. Budući da se europsko gospodarstvo, a s njime i ljudi, danas sve više koncentriraju u Njemačkoj na račun ostalih, mnoge članice EU-a osjećale bi se manje zakinutima. Međutim, takav preokret u Berlinu malo je vjerojatan. Teško je očekivati da će Europska komisija, ili netko drugi, svojim preporukama prisiliti Njemačku da se odrekne viškova i počne raditi za druge. Za svoje »prekomjerne manjkove« u gospodarstvu i stanovništvu ostale članice EU-a moraju se pobrinuti same.
