Premijer Plenković, očito nevoljko, na kraju je ipak prelomio. Ministar Lovro Kuščević, također očito nevoljko, ponudio je premijeru Plenkoviću ostavku na obje svoje funkcije u Vladi i HDZ-u: funkciju ministra uprave i političkog tajnika HDZ-a. Plenković je, dakako, Kuščevićevu ostavku prihvatio.Međutim, Kuščevićeva ostavka stiže prekasno. Mlijeko je proliveno. Unatoč Kuščevićevu discipliniranom odstupu, šteta za premijera i vladajuću stranku već je napravljena, a ostavka neće imati pozitivan učinak za Plenkovića i njegovu poljuljanu vladu. Plenkovićevo odugovlačenje i tvrdoglavo odbijanje suočavanja sa slučajem Kuščević, a to je način njegova djelovanja, njegov modus operandi, samo je omogućilo eskalaciju ove afere. Počelo je, sjetimo se, pomalo benignim otkrićem da je Kuščević »zaboravio« upisati svoju bračku kuću u katastar, čime je tobože izbjegao plaćanje naknada. U međuvremenu, međutim, afera je dobila zastrašujuće dimenzije. Slučaj Kuščević razotkrio je kako hrvatski sustav lokalne uprave i samouprave promjenom lokalnih urbanističkih planova lokalnim načelnicima i njihovim poslušnicima omogućava gomilanje imetka. Kako su dani prolazili, a premijer je propuštao napraviti ono što u takvim situacijama rade odgovorni političari, stalno su izlazili na vidjelo novi detalji ovog nevjerojatnog slučaja, koji je iz »benigne« afere prerastao u jednu od najvećih korupcijskih afera posljednjih godina, u cijelosti opravdavajući usporedbu Plenkovićeve vlade sa Sanaderovom.
Drugi razlog zbog kojeg ova ostavka neće pridonijeti smirivanju situacije jest činjenica da danas, kada je riječ o Kuščevićevim odgovorima, ne znamo ništa više nego što smo znali na početku. Kuščević je učinio sve kako bi otežao otkrivanje činjenica, pokušavajući obmanuti ne samo javnost, nego i tijela zadužena za nadzor političara, da bi dan uoči davanja mandata na raspolaganje na Facebooku objavio sramotan huškački status, u kojem je za svoje nevolje optužio »soroševce« i »lijeve aktiviste«. Ministar koji je zahvaljujući novinarima zatečen u aferi s malverzacijama zemljištem na Braču u vrijeme njegova načelnikovanja, zahvaljujući kojima je brzo postao milijunaš s imovinom koju nije više bio kadar ni zapamtiti, u sramotnom se ispadu obrušio na uglednog prevoditelja Srđana Dvornika i njegovu bivšu suprugu Đurđu Knežević, uglednu spisateljicu i intelektualku. Dvorniku Kuščević zamjera rad u Soroševom Institutu Otvoreno društvo i »raznim domaćim i stranim ljevičarskim fundacijama«, i to »dok je Domovina još bila u ratu«, a Knežević napada kao političku aktivisticu i feministicu koja, zamislite samo, »želi izbaciti vjeronauk iz škola«.Da je Hrvatska koliko-toliko ozbiljna država, a Andrej Plenković političar koji drži do demokratskih standarda, nakon staljinističkog ispada svog ministra pozvao bi tajnicu da napiše rješenje i Kuščevića prepustio tijelima gonjenja, jer ovdje je, zapravo, riječ o pozivu na linč. Time se Kuščević, koji se proteklih godina obilato okoristio na svojim dužnostima, pokušao pretvoriti u žrtvu, a one koji su se usudili na njegove marifetluke upozoriti pretvoriti u nekakve neprijatelje i izdajnike, što je sramotno i za Kuščevića, ali i za premijera i cijelu njegovu vladu.
I treći razlog zbog kojeg nakon Kuščevićevog usiljenog odlaska – pri čemu on ne odlazi daleko, nego samo preko puta, u Sabor! – neće biti nikakve katarze, odnosi se na činjenicu da Kuščević nije jedini. Jer ako odlazi Kuščević, možete li smisliti barem jedan uvjerljiv razlog zbog kojeg ne bi morao otići i ministar Goran Marić, za kojeg u ovom trenutku sa sigurnošću možemo reći da je uložio podjednak napor kao i Kuščević u izbjegavanju davanja ključnih odgovora na pitanja u vezi s imovinom? A što ćemo tek onda s ministricom Gabrijelom Žalac i njezinim mercedesom? Nakon bljutave epizode s Kuščevićem, naime, samo se nameće pitanje: tko je sljedeći?
