Iz Vlade, koja još sebi ne može pripisati zasluge za otvaranje ijednog novog radnog mjesta, šalju se prijeteće poruke prema ljudima koji rade u javnim poduzećima te državnim i javnim službama: Dosta ste bili zaštićeni kao lički medvjedi. Dosta je vaše rastrošnosti dok svi drugi krvnički stežu remen. Krajnji je čas da se teret krize konačno prevali i na vaša leđa.

To je smisao tog uvredljivog seta insinuacija, premda se one plasiraju donekle uvijenim rječnikom. Vlada, dakle, reže prava svima kojima je država poslodavac. Ministar rada Mirando Mrsić kaže jučer da oko toga ne može biti pogađanja. O nužnosti ukidanja regresa i božićnice može se, dakako, raspravljati, ali ova kampanja je svakako odbojna i to iz više razloga.

Prvo, sadašnja vlast, dok je bila u opoziciji, dizala je neviđenu dreku protiv izmjena ovih istih kolektivnih prava koje sada odjednom smatra neprimjerenima, pa čak i drskima. To je znak dvoličnosti. Pritom je – sada kao i onda – nepobitna istina da se čovjek teško može sjetiti ičega gorega nego što su pojedini državni uredi u Hrvatskoj. U mnogima stoluju drski i bezvoljni službenici koji se prema građanima ophode kao prema gnjavatorima koji neovlašteno troše njihovo dragocjeno vrijeme. Za takve je otkaz i s njima nitko neće suosjećati ako im se režu prava.

Također je istina da se prema pacijentima u bolnicama često ne pokazuje ni minimalni respekt. Da u javnim poduzećima ima neopisivog nereda i nerada, a ponegdje i pretjeranih ili besmislenih beneficija kakve bi doista željela financirati samo luda država. Sve te stvari bez daljnjega se moraju promijeniti i one bi bile promijenjene odavno da političkim garniturama nije bilo milije tretirati radnike u državnom i javnom sektoru kao vojsku glasača, direktorska mjesta kao svoje leno, državu kao kravu muzaru, a porezne obveznike kao budale. Dakle, kaos u uredima kod državnog poslodavca ne može se nabijati na nos zaposlenicima niti je fer na njih huškati za nešto za što krivica leži isključivo na Markovom trgu.

Drugo, razočaravajuće je da je lijeva vlada preuzima jezik te histerije da su baš radnici uvijek preskupi, koja se u javno mnijenje konstantno plasira iz krugova poslodavaca. Plaće koje daje država u stvarnosti su, naime, prilično bijedne osim za visoki rukovodeći kadar koji postavlja politika. Na sisanju dodatnih prava vjerojatno ima zloupotreba, ali ona zapravo nisu ništa spektakularno. Ima službi i službenika koji ne valjaju, ali to je sasvim druga stvar.

Zato bi bilo pristojno da Vlada prizna kako kolektivne ugovore raskida jer naprosto nema novaca pa neka javnost donese svoj sud. Jer, budući da nismo ni u 19. stoljeću, niti u zabitima Afrike, neukusno je implicirati kako je nenormalno da radnici imaju plaćen prekovremeni rad, stimulaciju, božićnicu ili dodatak za rad praznikom. Znamo da ništa od toga više uglavnom ne postoji realnom sektoru, što stvarno zbog krize, što zato jer je kriza mnogogdje ispala dobar alibi da se ljestvica radničkih prava spusti što niže. No, ako se kod velikog broja privatnih poslodavaca danas i isplata gole plaće smatra luksuzom, tragično je da se na taj standard poziva i ova vlada. Njihova poruka bi trebala biti da je ovo stanje loše, a ne primjer u koji se treba ugledati.