lustracija EPA/Dušan Vranić
Ono s čime se hrvatska javnost mora suočiti, a to nije bila u stanju na pravi način učiniti za proteklih 20 godina, suočavanje je, a ne prešućivanje, osuda, a ne solidariziranje sa zločinima i ulogom RH u BiH. Katarze neće biti dok god sami sebi ne priznamo da se dogodilo ono što se nije smjelo dogoditi i da su u svemu tome sudjelovali i najviši hrvatski državni dužnosnici
Ne bi se službeni Zagreb nakon drastične presude u slučaju »Prlić i ostali« trebao isključivo uzdati u žalbeno vijeće Haškog suda zbog toga što je donijelo oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču.
Ova su dva procesa suštinski vrlo različita, a najslabija karika oba, kvalifikacija udruženi zločinački pothvat, unatoč tome što je u studenome prošle godine pala na mostu obrane akcije »Oluja«, mogla bi znatno lakše proći na ćupriji hrvatsko-bošnjačkog rata. Jer, mnogobrojne zločine koji su tada počinjeni s hrvatske strane nitko ne spori, nitko ne dvoji da je u tom sukobu država Hrvatska aktivno sudjelovala, samo je presudno pitanje jesu li tada Tuđman, Šušak i Bobetko imali sveopću (overall) ili operativnu (effective) kontrolu nad Herceg-Bosnom i HVO-om. To i izdvojeno mišljenje suca Antonettija bit će odvjetnička zadaća do pravomoćnosti presude.
Ono s čime se hrvatska javnost mora suočiti, a to nije bila u stanju na pravi način učiniti za proteklih 20 godina, suočavanje je, a ne prešućivanje, osuda, a ne solidariziranje sa zločinima i ulogom RH u BiH. Katarze neće biti dok god sami sebi ne priznamo da se dogodilo ono što se nije smjelo dogoditi i da su u svemu tome sudjelovali i najviši hrvatski državni dužnosnici.
Držanje fige u džepu i kupovanje vremena (ne)moralni je dio priče o tome je li Hrvatska danas, mjesec dana uoči ulaska u Europsku uniju, zrelije društvo i suštinski drugačija država od one iz 1993., kada je definitivno izgubila aureolu žrtve postavši agresor na susjednu državu »koju je prva priznala, a druga napala«, kao što je već odavno Feral napisao.
Reakcija aktualne vlasti nakon 111 godina zatvora i osude za zločinački pothvat tadašnjih predsjednika RH, ministra obrane i načelnika glavnog stožera, ne bi smjela ostati domobranska i čekati pravorijek.
Da su tako prije 20 godina postupili najbliži suradnici Franje Tuđmana, tadašnji predsjednik Sabora Stjepan Mesić i predsjednik Zastupničkog doma Josip Manolić, koji su se upravo radi politike prema BiH razišli s njim i HDZ-om, ne bismo sada čekali 1. srpnja da postanemo 28 zemljom EU.
Ne treba zaboraviti niti da su se u siječnju 1994. godine javno protivili Tuđmanovoj politici podjele BiH i tadašnji čelnik HSS-a Drago Stipac koji je zajedno s Ivicom Račanom, Draženom Budišom i Savkom Dabčević-Kučar, na javnim tribinama zahtijevao prestanak sukoba s Bošnjacima, dogovor triju naroda i ukidanje Herceg-Bosne. Jer je i njima već onda bilo jasno da bi Grude bez Zagreba bile isto što i Pale bez Miloševićevog Beograda.
Krivica za ono što se događalo u BiH nije i ne može biti kolektivna, makar se otvorilo i pitanje ratne odštete i makar je Hrvatska platila. Bitnije od svega je suočenje s istinom, jer oružani sukob u BiH je Daytonskim sporazumom zaustavljen, ali rat još uvijek nije prestao, samo se vodi drugim sredstvima. Dovoljno je vidjeti podijeljeni Mostar, sukobe nakon nogometnih utakmica, produkciju crkava i džamija…
Hrvatska politika mora se jasno odrediti i prema opasnoj tezi koja i ovim presudama uskrsava, da bez ratnog sukoba s Bošnjacima Hrvati ne bi opstali u BiH. Hrvati će u BiH opstati jedino ako ona postane suvremena i europska država. A da bi to bila u stanju, mora se demontirati nasljeđe zločinačkih tvorevina, Republike srpske i Herceg-Bosne. U suprotnom sve nas čeka 111 godina samoće. I sramote.
