Ideja o nestranačkoj ili tehnomenadžerskoj vladi već je poprimila takve razmjere da mandatar Tihomir Orešković na razgovore poziva ne samo nestranačke stručnjake, već i neke od uspješnih ministara lijeve vlade na odlasku, poput Darka Lorencina u sektoru turizma ili Anke Mrak Taritaš u sektoru graditeljstva. Plemenit pristup, nema što. Osim što je naravno uperen ka tome da bude klin u rebra lijevoj koaliciji u kojoj su zajedno SDP, HNS i IDS, bez obzira na formalne potpise koalicijskih ugovora. I zato je jasno da su i IDS i HNS to odbili, iako doista jest riječ o njihovim uspješnim ministrima i, na neki način, ipak komplimentu za njihov rad u resorima koje su dosad vodili.

A razlog zbog kojega se Orešković može i poigravati takvim (nemoralnim) ponudama strankama lijevog centra jest u jednostavnoj činjenici da će mandat buduće vlade, ma tko je činio, do 2019. godine uvelike ovisiti samo o jednoj stvari: izvješću Europske komisije o Hrvatskoj, odnosno proceduri prekomjernog deficita čija pravila treba pod hitno početi primjenjivati.

Praktički, da je bilo tko mandatar, zadaci nove vlade bili bi potpuno isti, a vjerojatno i metode rješavanja tih problema zato jer se radi o toliko striktnim naputcima i toliko uskim kolosijecima da puno odstupanja nema ni da hoćeš. U prvom redu, to su javne financije, visina deficita i dinamika njegova smanjenja, kao i parafiskalnih nameta,  strukturne reforme u resorima mirovinskog i zdravstvenog sustava, smanjivanje uprave u obliku državnih agencija te rješavanje preklapanja nadležnosti između lokalne i centralne države. Eurokrati smatraju, primjerice, da plaće u javnoj upravi također trebaju biti mjerljive prema učincima, ali ne pojedinaca, već sustava. Tu je i tema poreza na nekretnine – dobro znamo da je on u nekom obliku preporučen da se uvede već ove 2016., te da nijedna struktura od toga više ne može bježati, bez obzira na dosadašnje političke preferencije.

Naravno, tu je i pitanje privatizacije kao rak-rana hrvatske političke povijesti, no također i neminovnost za još dio današnjeg državnog sustava javnih poduzeća. Jasno da ne bi svaka vlada i svaka politika navlas na isti način rješavala te zadatke: za Milanovićev kabinet već smo se imali prilike uvjeriti da je bio umjeren i postupan u provođenju reformi. Nije se išlo silom i zadržalo se uglavnom dobre odnose sa socijalnim partnerima. HDZ i Most danas puno viču o reformama, no zasad se nisu uspjeli dogovoriti ni o smanjenju broja ministarstava što je bila jedna od glavnih tema izborne kampanje, pa je upitno hoće li uspjeti pojeftiniti sustav državne i javne uprave.

Oni se tek moraju pokušati dokazati. No, smjernice EK-a zapravo su Biblija predstojećeg mandata. Utoliko, mandatar i njegovo društvo iz HDZ-a i Mosta i mogu bez velike fige u džepu nuditi IDS-u i HNS-u, a tko zna možda i nekome iz SDP-a u narednim danima, mjesta u svojoj tzv. stručnoj vladi. Zapravo, treba im malo čvršća većina u Saboru jer u HDZ-u nemaju povjerenja ni u sve mostovce, niti u sve manjince koji bi mogli u prvom mahu činiti tu većinu. Zato ovo zapravo i jest ono na što javnost stalno upozorava: borba za fotelje. HDZ i Orešković će ionako morati provesti ono što EK zahtjeva, a u osnovi u te fotelje samo žele ugurati svoje ljude, plus one koje moraju da bi mandat izgurali do kraja. Nema u tome ništa nobl.