Ako su se Milanović i Vesna Pusić definitivno složili oko taktike da se izbori održe krajem rujna – dakle dosta prije zadnjeg roka u veljači 2016. – sirena za totalnu mobilizaciju u svim stranačkim centralama mora svirati sad. 

   Do rujna je samo pola godine, a predizborna scena u velikoj mjeri nalikuje na razbacano skladište. 

   Na desnoj strani, doduše, nered izgleda bitno manji nego na lijevoj, barem nominalno, budući da HDZ-ov savez sa sedam strančica funkcionira i oproban je već na nekoliko izbora. Ali pored nacionalnih budnica i floksula o boljem životu, koje su uvijek pri ruci, HDZ zapravo još ne zna ni s kojom ponudom ide, ni s kojim unutarkoalicijskim pravilima, ni koga priprema za ministre. HDZ-ov razvikani gospodarski program još se piše u Münchenu, kod doktora Wernera Sinna, tako da je totalna enigma kakav će to reformski paket otamo biti dostavljen Karamarku, a još više hoće li on tu gorku sol otpuštanja i rezova uopće prihvatiti. Drugi su problem apetiti partnera i uzbuđenje oko podjele plijena. Evo HSS je već zatražio sporazum po kome bi njima, ako Karamarko bude novi premijer, išlo 15 posto mjesta u Saboru i Vladi. HDZ je, navodno, rekao ne, ali slični će zahtjevi tek zaredati. No, naravno, posebna su priča tek ljevica i lijevi centar. Milanović još niti ne zna s kim će uopće izaći na te izbore koje namjerava zbrzati tako da oteža pripreme konkurenciji, ali od te će se brzine i sam naći u nebranom grožđu. 

   Iz Kukuriku koalicije siguran mu je za sada samo HNS, a za IDS i HSU tek treba vidjeti. 

  S obzirom na objektivno slabe rezultate ove vlade, Milanović će teško naći ijednog novog saveznika za predizbornu koaliciju premda se prostor od centra pa nalijevo rastočio na toliki broj stranaka i projekata da po brojnosti već konkuriraju i pravašima. 

   Istina, mnogi lijevi birači uvažavaju činjenicu da je ova Vlada – kako kaže Emil Tedeschi – »preuzela državu u dubokoj gospodarskoj krizi, s katastrofalnim stanjem javnih financija i zabrinjavajućom stopom korupcije i kriminala«, ali kako mandat ide kraju, to sve više zvuči samo kao loš izgovor. Premijeru stvar otežava i to što se u svom mandatu s mnogim nekad bliskim ljudima i saveznicima rastao i(li) posvadio na pasja kola, a kako oni ne namjeravaju napustiti politiku, i njih je, premda su mu svjetonazorski bliski, tako dobio protiv sebe. 

   Josipović je s njim imao dosta strpljenja, ali na kraju je puklo i bivši predsjednik okrenuo se kovanju samostalnih planova. S Orahom i Mirelom Holy stvari su poznate. Linić je izbačen: dva ega počupala su se kao dva rabijatna derišta. Bandić je otprije ad acta zbog korupcije, bilo bi bolje da se razlaz desio i mnogo ranije. Čačića je izbacila Vesna Pusić i on stvara novu stranku. S laburistima je premijer OK, ali njihova se karizma ispuhala. A dio nekad lijevih birača sada se kune u Živi zid, kontejner svega i svačega, kao posljednju instancu političke disolucije. 

  Osim manjinskih zastupnika, s kojima možda može praviti neki račun, Milanoviću, dakle, ostaju još jedino razne postizborne koalicije po izbornim jedinicama. No, s obzirom na dodatni faktor šatoraša, crkvene desnice i HDZ-ove predsjednice države, vjerovanje u njegove šanse da poveže raspadnutu ljevicu i tako ostvari taj svoj »Naprijed, a ne nazad«, zasad je ravno vjerovanju u čuda.