Peti premijer Nikica Valentić, koji je poslije Mesića, Manolića, Gregurića i Šarinića, vodio Banske dvore dvije i pol godine, do studenoga 1995., predstavio je u jednom tjedniku svoj popis od 20 poteza koje preporuča svakoj vlasti nakon parlamentarnih izbora. 

    Valentić vjeruje da će pobjedu odnijeti njegova stranka HDZ, kojoj predviđa da oko sebe može skupiti ne osobito komotnu većinu od maksimalno 55 posto saborskih mandata. 

    Naglašava, međutim, iako je član i osnivač HDZ-a, da će, ako scenarij ispadne drugačiji, njegovu podršku imati svaka opcija koja sastavi Vladu. »Nisam slijepi vojnik partije«, kaže Valentić, na prvom mi je mjestu dobrobit naše države. 

    Odličan je materijal i ugodna arija za sve normalne uši taj paket Valentićevih mjera ponajprije zbog mirnoće i racionalne argumenatacije s kojom će se u pristojnom postotku složiti čak i oni koji nisu u toj mjeri starinski ekonomski liberali kao Tuđmanov glavni ratni premijer. 

    No, u tu se muziku uopće nema smisla uživljavati budući da na izlizanim daskama naše političke pozornice nema što tražiti ovaj današnji Valentić koji smatra da treba prekinuti s praksom davanja lažnih obećanja na izborima. Koji savjetuje da se hitno sreže broj općina, županija i gradova i da se počnu uvoziti strani radnici. I koji traži da se naredna vlada – pri čemu on smatra da će to biti vlada njegove stranke -– uz smanjenje PDV-a na 20 posto, obaveže da će postepeno, do četvrte godine mandata, osigurati rast BDP-a od 5,5 posto. 

    Ništa od toga neće napraviti tragično prazni Karamarko, koji je prekjučer, objavljujući kako je potpuno spreman za preuzimanje vlasti i izvlačenje Hrvatske iz krize, ponovno izabrao govoriti o podizanju spomenika Tuđmanu u Zagrebu i o vraćanju pokroviteljstva Sabora nad obljetnicama u Bleiburgu kao da će se sirotinja nahraniti gledajući u kip svetog Franje. 

    S ovim vodstvom HDZ-a ne može biti ni slova od brzog razvoja i ekonomskog preokreta koji optimistično propagira Valentić jer je to, u kontekstu naših realnosti, obična slatka utopija. 

    Kao što će Milanović naglašavati svoj značaj ne čestitajući novoj predsjednici države, a neće mu pasti na pamet da se pokuša proslaviti, recimo, reformom državne administracije, tako je i Karamarko blokiran svojim osobnim ograničenjima koja su definirana koliko karakterom, toliko i manjkom stvarnih državničkih sposobnosti. 

    Od političara koji, otkako je preuzeo HDZ, neprekidno trubi o Bleiburgu i Titu, partizanima i ustašama, jamama i ćirilici, Jugoslaviji i Udbi, a stvarni ga život u zemlji okupira koliko i život vinogradarskih puževa, ima malo smisla očekivati da će se, ako dobije izbore, prometnuti u hrabrog reformatora i vizionara svijetle budućnosti. 

    Od toga, dakle, ništa, drago društvo. 

    Imamo Milanovića koji obožava nadigravanja i kick boxing, a nudi nam se Karamarko koji se sam sebi najviše sviđa u pozi vrhovnog suca hrvatskih ideja i stramputica. E na toj se vatri ovdje nitko ne može ugrijati. 

    A ponajprije, u ovom našem ostrašćenom malom mistu, nema nade za one Valentićeve ideje koje traže odgovornu suradnju vlasti i opozicije, odnosno da se ne štedi truda kako bi se, u nerednom mandatu, oko desetak ključnih razvojnih pitanja postigao politički konsenzus. 

    Takvi pozivi na razum slabo će odjeknuti pod ovim našim primitivnim šatorom političkog žutila, mržnji, manipulacija i tog vječnog proračunatog očuvanja statusa quo kao valute za političko korumpiranje velikih skupina unutar biračkog tijela. 

    Ako iskusni Valentić sve to vidi, a valjda vidi, bit će da je odlučio slati poruke i nagovarati pa makar i u prazno. Što se može. Kad se već ništa drugo ne može.