Ministar obrazovanja i znanosti Vedran Mornar izazvao je veliku galamu stavom da bi zapravo trebali vratiti novac koji je uložen u njihovo školovanje svi oni mladi ljudi čije je studiranje financirala država ako poslije fakulteta odluče otići raditi u inozemstvo.

   – Percepcija da je obrazovanje besplatno je štetna – izjavio je Mornar na N1 televiziji.

   Svakome tko nije plaćao za svoj studij, smatra ministar, trebalo bi izdati račun na kome bi bilo specificirano koliko košta njegova diploma te da je taj trošak za njega sto posto podmirila država.

   Poanta je da bi tako bilo potpuno jasno kako su skupocjen poklon dobili od svoje zajednice oni koji su završili visoke škole, a da sami nisu plaćali školarinu.

   Mnogi su na taj Mornarov nastup ljutito reagirali iz niza razloga koji se, čini mi se, ipak mnogo manje tiču konkretnih izjava, a mnogo više našeg konteksta u koji se ministrove riječi, sasvim logično, moraju uglaviti.

   Naime, sasvim je nedvojbeno da je najpametnija stvar koju neko društvo može učiniti upravo obilato ulaganje javnog novca u obrazovanje mladih generacija. Dobro školovani građani sigurno će zajednici višestruko vratiti sve što je na njih potrošeno. Europski je cilj da školovanje svima mora biti lako dostupno. A za društvenu ravnotežu i razvoj sigurno je idealno ako se generalno studira na teret države kao što se radi u Finskoj. Jedino to lomi posljedice nepravednog i nezdravog raslojavanja na bogate, koji si mogu priuštiti najbolje obrazovanje, a time sutra i najutjecajnija i najbolje plaćena mjesta u društvu, te siromašne koji o tome mogu samo sanjati, čak i ako su najsposobniji i najtalentiraniji.

   U jednom takvom, svima otvorenom sustavu visokoga školstva, nikome ne bi zasmetala upozorenja ministra da »besplatno« školovanje nipošto nije besplatno nego jako puno košta, samo što se troškovi fakturiraju državi, te da svatko doista treba znati cijeniti što ga je zajednica dotirala dok je učio za diplomu.

   Kod nas je, međutim, stanje daleko od dobroga i mnogo je gore nego što je nekad bilo, budući da je naš visokoškolski sustav već u velikoj mjeri privatiziran i komercijaliziran. Kad sam ja studirala – a bilo je to, naravno, u nekadašnjoj državi – na zagrebački je fakultet mogao i tinejdžer iz najgore zabiti i iz najtežeg siromaštva. Sada? Ni govora. Ni sadašnja srednja klasa često više nije u stanju financirati školovanje djece, čak ni u mjestu stanovanja.

   Oko 40 posto ove godine upisanih studenata u Hrvatskoj sami plaćaju svoj studij. A ranije je omjer bio još gori, sve dok bivši ministar Jovanović nije uveo besplatnu prvu godinu za sve, kao i za one koji skupe 55 bodova.

   Ne treba se, stoga, čuditi što građani nisu zadovoljni pa je dovoljno da im ministar pokaže prst i da se razbjesne. Da se u Hrvatskoj u ovih 20 godina nije ovoliko malverziralo, razbacivalo i kralo, mogli smo zadržati sustav studiranja koje plaća država za sve. Za to, doduše, nije kriv ovaj ministar, ali kome da se to sada kaže ako ne njemu?

   A drugo, tisuće ljudi koji su u Hrvatskoj završili sveučilišne programe, ne mogu se ovdje zaposliti pa da dube na glavi. Pa naravno da će onda ići van, što drugo da rade? Dvoje mladih iz moje obitelji otišlo je ovoga ljeta. I stvarno je iritantno tražiti da se baš njih kažnjava zato što kod nas, godinama i godinama, sve ide naopako.