Pošto su se za ovo spremali dva dana i tri noći, ne postoji ništa bolje, ni jače što su mogli donijeti u Banske dvore na iznuđeni javni obračun s Milanovićem i Matićem.

   Jer, svi slučajevi ili indicije koje su opisivali želeći dokazati svoju hipotezu da se prema braniteljima provodi politika zanemarivanja, zakidanja u pravima i ponižavanja, bili su samo skup pojedinačnih priča o bezobrazluku pojedinih službenika, neugodnim iskustvima u zdravstvenim ustanovama i teroru birokracije, što su, na žalost, opća mjesta života u Hrvatskoj, za sve građane, pa i za branitelje.

   S druge strane, nakon što je ministar Matić pobrojio sve mjere koje je njegovo ministarstvo uvelo da pomogne braniteljima i koliko je novca za sve to potrebno, moraš se pitati bi li Klemm i Glogoški bili zadovoljni i da im se skine mjesec s neba.

   Odmah svi vjerujemo da je neka sestra u nekoj bolnici bila drska prema nekom invalidu – jer su i prema nama ostalima u javnom zdravstvu drski svaki dan – ali se zbog toga ipak nitko nije preselio u šator da traži smjene u vladi.

   Jednako tako, nije samo da ima bivših branitelja koji su socijalno ugroženi, da neki drugi ne mogu dobiti penzije jer nemaju hrvatsko državljanstvo i da se neki iz braniteljskih obitelji ne mogu zaposliti.

   Ali za konzumaciju bilo kojeg prava, uvijek i svuda, treba imati zakonske uvjete, zar ne. Želimo li ovdje kod nas uvesti neka druga pravila? A posla, točno je, nema dovoljno, no pritom uglavnom ne vidimo razloga da se djeca branitelja ravnopravno ne odmjeravaju sa svima ostalima, pa se zaposle ako su najbolji.

   Utočište drugog tipa napada na Vladu ide iz područja apstraktnoga s instrumentarijem kao što su apsurdna tvrdnja da »mnogi branitelji« ne žele javno govoriti kako ih sustav zlostavlja jer se boje čak i za svoj život, mitska obrana »dostojanstva«, tužakanja tko je kome kada što rekao te zahtjevi da premijer zaustavi negativne vrijednosne sudove na račun sljedbe Glogoškoga i Klemma, odnosno zabrani »militante«, »barbare« itd.

   Na te teme mora se Milanovićevim gostima, naravno, objasniti da u Hrvatskoj imamo sloboda govora pa svatko, dakle, ima pravo na svoj stav i o šatoraškom pokretu i na kvalifikacije njihovog javnog djelovanja. A što se tiče brige ovoga društva za dostojanstvo branitelja, ona je golema: košta ovaj siromašni narod punih šest milijardi kuna godišnje.

   U miksu s navednim, jučer su ozbiljno izneseni i iracionalni zahtjevi da se napravi »registar agresora«, da hrvatski porezni obveznici udovolje svim golemim financijskim željama HVO-a te da Matić fasuje zbog toga što je stjecanje braniteljskog statusa na temelju PTSP-a ograničeno datumom koji je propisan još 2005. godine.

   Sve u svemu, stvar nije obranjena, ali momci se ne razilaze. Stoga bi možda trebalo razmisliti o tome da se onih šest milijardi iz proračuna svake godine dostavi u Šator, pa neka ih tamo raspoređuju i dijele.