Bila je to tek lagana predigra za El Clasico. Dvoboj Zoran Milanović – Zlatko Komadina nije ni blizu derbija što su ga sinoć odigrali Barcelona i Real. Očekivala se Milanovićeva uvjerljiva pobjeda i ona nije izostala. Komadina jednostavno nije ta politička klasa. Primorsko-goranski župan samo je jednom pokušao zakoračiti na nacionalu razinu, ali izdržao je svega nekoliko mjeseci prije nego što je podnio ostavku na ministarsku dužnost. Županija je otprilike njegov limit.

Milanović stoga i nema posebnog razloga za slavlje. Obavio je što je morao. Premda se ne može reći da se nije niti oznojio. U završenoj kampanji za predsjednika SDP-a bilo je dana kad je Milanović nastupio i na pet skupova na kojima je govorio po najmanje sat vremena. Organizirao je sastanke svugdje po Hrvatskoj gdje je znao da će mu doći barem tridesetak članova stranke. Zaista je grizao.

No, ta je dionica sada okončana, iako će još jedno razdoblje trajati preslagivanje u SDP-u. Za Milanovića je, međutim, bitno važnije ono što je pred njim u državnoj politici. Jučerašnja pobjeda ostat će mu samo sentimentalna uspomena ako je ne podeblja povratkom SDP-a na vlast. Nije se natjecao s Komadinom da bi se mogao pohvaliti kako je lider opozicije. Ne bi, doduše, Milanović bio prvi premijer koji bi se uspio vratiti. Samo u hrvatskom susjedstvu to je za rukom pošlo Janezu Janši i Viktoru Orbanu, jednom je trebalo četiri, a drugom osam godina. Ali, to će Milanoviću biti nemjerljivo teža zadaća nego poraziti Komadinu. Naravno, ne zato jer je SDP navodno prestao biti autentična ljevica, u što javnost mjesecima nastoje uvjeriti Milanovićevi politički i medijski kritičari. Tko su ti europski istinski, a uspješni ljevičari? Nije baš svaka zemlja plodno političko podneblje za Aleksisa Ciprasa.

Problem predsjedniku SDP-a, dakle, neće biti ideološka deformacija. Bit će to iznimna složenost hrvatske političke scene. Aklualna Vlada je slaba, ali iz nje izrasta novi politički čimbenik, Tihomir Orešković. Taj čovjek dosad je pokazao samo čvrst otpor Tomislavu Karamarku, ali narod ga ipak voli, a njemu se, sasvim je jasno, jako dopada uloga u kojoj se slučajno našao. Čini se da se Orešković navukao na politiku. Zasad je on primarno Karamarkova briga, jer osim što ga frustrira kao premijer, potencijalno je velika opasnost za HDZ ako odluči dugoročno biti političar, a u tom se smjeru kreće. Orešković bi, zbog svojeg konzervativnog backgrounda, mogao otkinuti HDZ-u dobar dio biračkog tijela.  To opet znači da bi se HDZ, kako bi mu mogao parirati, morao redizajnirati, uljuditi. S takvim bi onda HDZ-om Orešković sigurno surađivao prije nego s Milanovićem. Možda trenutačno sve to izgleda kao udaljena i ne baš izvjesna budućnost. Ali, parlamentarna većina toliko je nestabilna da se ne smije isključiti prijevremene izbore. No, ako oni budu i redovni, Hrvatska je, po svemu sudeći, konačno dobila treću političku snagu, puno ozbiljniju od smušenog Mosta. To su stvari koje će biti pravi izazov Milanoviću, ovo jučer bila je – šetnja u parku.