Jednake plaće za muškarce i žene, obnova kolektivnih ugovora o radu, promjena izbornog zakona radi uvođenja proporcionalnog sustava, ukidanje financijskih privilegija Crkve, borba protiv tajnih mjera banaka, povlačenje vojnika iz Afganistana, preferiranje obnovljivih izvora energije i zaštita okoliša…

   Ako ste i vi za, onda podržavate i programske točke Sirize, prve stranke radikalne ljevice koja je pobijedila na parlamentarnim izborima u jednoj od 28 zemalja Europske unije, Grčkoj. Aleksis Cipras, deklarirani ateist, položio je sekularnu zakletvu zaobišavši tradiciju grčke ortodoksne svečanosti na dosadašnjim inauguracijama i s 40 godina postao, uz talijanskog Mattea Renzija, najmlađi europski premijer. Zvijezda je rođena, moglo bi se reći, jer su u Ciprasa uprta svjetla političke pozornice cijele Europe.

   Hoće li dečko iz naroda, koji živi povučeno sa suprugom i dvojicom sinova, od kojih je Ernesto dobio ime po Cheu, vozi motor i druži se s običnim ljudima, uspjeti učiniti nemoguće? Prije svega držati na okupu sve lijeve frakcije koje, od maoista do socijalista, okuplja Siriza sada kada su osvojili vlast. Održati brzopotezno sklopljenu koaliciju sa strankom krajnje desnice Neovisnom partijom Grka Panosa Kammenosa s kojom dijeli »samo« žestoko protivljenje mjerama štednje koje je Grčkoj naložila europska Trojka. I hoće li uspjeti provesti u djelo svoj radikalni program za rješenje humanitarne krize u Grčkoj, jer su na njemu dobili i veliki dio povjerenja birača.

   Prvi potez nakon ustoličenja premijera Ciprasa bilo je polaganje cvijeća na memorijalni spomenik u atenskom predgrađu Kaisariani gdje su nacisti 1944. likvidirali stotine komunista, pripadnika grčkog pokreta otpora. Grčki komentatori nisu si mogli pomoći: »To ti je još jedna prednost u odnosu na Nijemce!«.

   Da, sve oči uprte su u Ciprasa kao lidera koji je već najavio tvrde i teške pregovore s europskim partnerima, ističući da za njih ima spreman arsenal argumenata i oružja. Iako svi ciljaju i iščekuju sraz s najvećim grčkim vjerovnikom Njemačkom, Cipras je već unaprijed otklonio mogućnost nekakvog boks meča s kancelarkom Angelom Merkel: »Ona je jedan od 28 europskih lidera, pa neću žuriti sastati se s njom«. I najavio da će mu prvo inozemno odredište kao premijeru biti Cipar.

   Stoga se varaju oni koji misle da će Cipras u svom revolucionarnom zanosu praviti takve greške koje će ga diskvalificirati kao ravnopravnog sugovornika na europskim dvorovima. Niti će ishitreno forsirati izlazak iz eurozone, pa već pomalo papagajski ponavlja kako Siriza neće donositi nikakve jednostrane poteze. Za sada se nikako ne bi moglo reći da Cipras ne zna što radi, da mu je vlast nepripremljenom pala u krilo. Hoće li zaista naći dovoljno argumenata i sposobnosi suprotstaviti se dominantnoj politici EU-a predvođenoj Njemačkoj, ostaje da se vidi.

   Sa svojim problemima i stavovima istomišljenike i partnere mogu naći u »malom« Cipru, ali i »velikoj« Španjolskoj gdje bi krajem godine na vlast mogao doći pokret slične provenijencije Podemos. Na Ciprasu je sada misija da probije led i nađe mogućnosti da se i slabije članice EU-a nakon isključivog diktata Bruxellesa izbore za svoje mjesto pod suncem.

   Zato će premijer Grčke Aleksis Cipras tek sada postati državnik u kojeg će biti uprte oči Europljana. Jer, ima nas mnogo kojima je nova nada koju je navijestio nužno potrebna. Što prije.