Ako Vlada i pronađe posve čist način da ugasi požar u Uljaniku, on će ubrzo ponovo planuti. Isplata jedne zaostale plaće problem poslovanja te grupe samo će odgoditi, a kada ponovo bukne, teško će se moći zaustaviti. I, kako tu naći neko pametno rješenje ako je ono uopće poželjno? Ne treba, naime, zanemariti ni mogućnost da slučaj Uljanik buja s namjerom i da su u pozadini, možda, interesi koji nemaju nikakve veze s brodogradnjom. Pa, koliko god se poduzeću nastojalo pomoći da prebrodi krizu, ono u konačnici ipak završi u stečaju, a za koju godinu na temeljima nekadašnjeg brodogradilišta izraste neki puno komercijalniji biznis. »3. maj« u toj priči bit će usputna žrtva.

U tom privatnom vlasništvu značajan udio imaju i radnici. Mali dioničari, sadašnji i bivši radnici u rukama imaju 48 posto Uljanika. Kao mali dioničari imaju i svog predstavnika u Nadzornom odboru. Što je on radio sve ove godine? Ne prolaze tu opravdanja u stilu skrivanja podataka od strane Uprave. Predstavnik malih dioničara koji u rukama ima ne dva, ne pet, nego 48 posto dionica poduzeća, također je odavno trebao reagirati. Nitko ne može reći da prostora za to nema.

Moglo bi se, uostalom, reći i da su mali dioničari svojim nečinjenjem pridonijeli današnjem stanju u Uljaniku. Većini malih dioničara najbitnije je da plaća dolazi redovito i dok je tako, o svom suvlasništvu ne razmišljaju. Danas se neki njihovi sindikalni predstavnici žale da ih je država trebala organizirati. Da im država osnuje udrugu i da ih usmjeri kako će djelovati u Skupštini privatnog poduzeća? Pa što su radili svi ti radnički tribuni u firmi? Pustili se niz vodu dok je plaća redovita, umjesto da su male dioničare okupili, pronašli osobu koja će njihovo vlasništvo kvalitetno predstavljati i utjecati na odluke, makar bile i pogrešne. Toliko o radničkom dioničarstvu koje je vlasnike 48 posto Uljanika dovelo u situaciju da na ulici traže svoje plaće.