Samo zahvaljujući budnosti ministra uprave Lovre Kuščevića spriječeno je da se riječkom iredentizmu da vjetar u leđa koji bi tko zna kako završio da nije čovjeka koji je u inicijativi riječkoga parlamenta prepoznao rovarenje protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta Jedine Nam Naše. Kuščević je mudro izabrao povjerenstvo, poznavajući političke manevre Winstona Churchilla, koje je dvije godine promišljalo što napraviti s jednoglasnim zahtjevom riječkoga lokalnog parlamenta da se riječka trobojnica proglasi službenom zastavom grada na Rječini, zastava čija je prva pruga u karmin boji, ona u sredini je zlatna, dok je posljednja pruga plave boje, a u sredini je grb u kojemu je dvoglavi orao što je također sumnjivo. Ministarstvo uprave tako je pokazalo da je gotovo pa jače od Ministarstva obrane, u svakom slučaju budnije, te je u potpunosti dosljedno kada je riječ o obrani jedinstva i teritorijalne cjelovitosti.

Dakle, nakon dvije godine Ministarstvo uprave je zaključilo da ne treba prihvatiti zahtjev riječkoga gradskoga parlamenta jer se radi o iredentističkom znakovlju, te se očinski savjetuje »da Rijeka ne bi trebala ići u tom pravcu«.

Dobro, nije zastava najbitnija stvar na svijetu pa makar bila riječ i o onoj riječkoj. Problem je u tome što državna vlast iz njoj znanih razloga ne poštuje volju predstavničkoga tijela građana Rijeke koje je konsenzusom odlučilo vratiti ovaj simbol Rijeke, kao što se na Gradsku uru vratio dvoglavi orao koji nije u svoje kandže uhvatio cijeli grad i odletio u okrilje neke nama blize susjedne države. Činjenica je da je trebalo neko vrijeme i riječkom SDP-u da prihvati činjenicu da nema ništa loše u tome da se jedan od simbola grada vrati tamo gdje je stajao sve dok ga 1949. godine nisu stukli u komade. Inače, orao na riječkoj uri preživio je sve do 1919. godine i dolaska D’Annunzia u grad. Tada mu je jedan D’Annunzijev ardit odrubio jednu glavu budući su talijanski fašisti tumačili kako je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski te je skulptura ostala na vrhu gradske kupole u tom obliku sve do 1949. godine kada su ga tadašnje komunističke vlasti označile kao buržoaski i nenarodni simbol, te ga dale skinuti i razbiti na komade, 20. siječnja 1949. godine. Svaka agresivna vlast očito ima vrlo zanimljive argumente kada je riječ o riječkim simbolima. Samo za razliku od 20. stoljeća u kojemu su se izmjenjivali totalitarizmi i njihova ludila, 21. stoljeće trebalo bi biti barem malo razumnije.

Dovoljno je malo preletjeti bespuća Interneta kako bi se utvrdilo da nema nikakvog racionalnog razloga da se jedna država i jedan grad boje Udruge slobodne riječke općine u izbjeglištvu kao iredentističke organizacije jer ona priznaje i Republiku Hrvatsku i Grad Rijeku. U međuvremenu je udruga preimenovana u Udrugu Talijana Fiumana u svijetu koja nema zastavu. I riječ je o vrlo pristojnim ljudima koji bez ikakvog problema surađuju s vlastima grada za koji ih vežu obiteljske uspomene.

No, Ministarstvo uprave očito nije toliko naivno kao što su naivne sve političke stranke u gradskom parlamentu, uključujući i HDZ, i kao što su naivni oni građani Rijeke koji ne vide ništa sporno u vraćanju povijesne riječke trobojnice. I dok oni hipnotizirani i zavedeni sanjaju neku zastavu, tu je uvijek budni ministar koji će im pomoći da ne idu u iredentističkom smjeru.