Točno me je strah danas sjesti negdje i popiti kavu. Kriza u Gradskom vijeću ne da nije razriješena, nego je još manje jasno što se zaista događa u gradskom parlamentu nakon što je predsjednik Gradskog vijeća Andrej Poropat ostao bez kvoruma. A svi politički akteri, manje-više, su se očitovali. I kao da to nije dosta, Rijeka je izgubila još jednu utakmicu, a Matjaž Kek je dao ostavku. Točno me je strah svih onih pitanja – ajde, frende, reci nam što se događa, ti si novinar, znate vi što se događa, zbog čega se sve to zbiva, hoće li Kek stvarno otići, tko će doći, što ćemo sad, kuku nama jadnima. Pa će se nakalemiti sa spikom svi oni koji su točno znali od prvoga dana Kekovog dolaska da će sve to točno tako biti, kako mu je sustav igre bio loš, kako je trebao igrati u nekoj drugoj formaciji, da ga može biti sram da ni jedan naš dečko nije zaigrao sve te silne godine… Šutjet ću, što ću drugo.

I dok budem šutio, sjećat ću se jedne utakmice protiv Istre na Kantridi kada smo se borili za opstanak. To se nije dalo gledati. Onaj Bele Bele nas je ubijao, više sam gledao u tartan stazu na kojoj sam kao klinac skupljao lopte i dobacivao ih igračima, najsretniji sam bio kada sam je bacio Baljiću iz Željezničara. Gledao sam u tartan stazu jer me strah bilo gledati travnjak. Mislim da smo nekom ludom srećom izvukli bod. I toga se svaki put sjetim kada sveznajući selektori, kao da im je Miljan Miljić mentor, krenu raščlanjivati sve ono što su oni znali od prvoga dana kada je Slovenac došao na Kantridu. Sjećat ću se i dočeka na Korzu kada smo se Valter i ja stisli u onom mnoštvu i štipali se jer nismo vjerovali da smo za života dočekali da budemo prvaci. A onda će netko opet okrenuti na priču oko Gradskog vijeća jer ja sam, eto, novinar i moram znati što se događa.