Vladimir Benac tog se jutra u rujnu 2028. godine po tko zna koji put penjao stepenicama u Ulici žrtava fašizma na još jedno ročište u nizu u vezi s onom aferom iz 2017. godine kada su ga najprije prozvali u Novom listu zbog tričavih 400.000 kuna koje je odjel kojemu je bio na čelu uložio u uređenje devestiranog poslovnog prostora na Turniću.

Po tko zna koji put svoj je mercedes, a Benac je volio baš mercedese, jer koja su to kola bolja od mercedesa, morao parkirati u garažu. U sebi je računao koliko je samo platio garažiranje tijekom proteklih deset godina i da je tim novcem mogao kupiti nove gume, napraviti nekoliko servisa, a bogami i staviti kakav spojler na merđu.

Sjedi i vrti film

Ni toga jutra nije shvaćao kako je policija mogla ozbiljno shvatiti napise u lokalnim novinama čiji su autori bili isfrustrirani novinarčići koji su pumpanjem kvaziafere pokušavali zaustaviti pad prodaje. Sjedio je tako u hodniku suda i vrtio film…

– Poslovni prostori na Turniću bili su devastirani. Pa ima li išta logičnije nego da se taj mrtvi kapital uredi i da se stavi u funkciju. Godinama smo oglašavali zakup, ali nije bilo zanimanja. Sreća je da je tvrtkama moje prijateljice i prijateljice moje supruge, kao i tvrtki moje supruge, trebao poslovni prostor. Platili smo 400.000 kuna, pa što, ali barem je prostor u funkciji, rezonirao je po stoti put, kako je sebe još uvijek volio zvati, pročelnik Benac.

I samo zahvaljujući zanovijetanju tamo nekakvih novinara već deset godina je morao spajati kraj s krajem sa 60 ili s 80 posto, ne zna se točno, pročelničke plaće od 12.000 kuna. Već deset godina boli ga i to što ga je ondašnji gradonačelnik Vojko Obersnel suspendirao. Sjećao se s nostalgijom prvih dana kada ga je sve krenulo. Najprije je dobio posao ravnatelja gradske agencije za poticanu stanogradnju, bio je član SDP-a.

Prvi red do Obersnela

Nije bilo značajnijeg polaganja vijenaca, a da nije bio u prvom redu do Obersnela. Nije mu bilo teško dolaziti u stranku na Korzu kako bi pratio rezultate lokalnih i parlamentarnih izbora, nije mu bilo teško stisnuti palčeve da SDP još jednom dobije izbore, da se spriječi pokušaj preuzimanja vlasti od onih diletanata iz HDZ-a i ostatka riječke oporbe koji svake četiri godine plaše poštene zaposlenike gradske uprave s plaćom od 12.000 kuna da će letjeti.

Benac tog jutra nije strahovao.  Davno mu je odvjetnik pojasnio da će se lijepo uložiti žalba pa će proći još nekoliko godina, a do odluke drugog stupnja može se i penzija dočekati. Benac je u glavi računao koliko će mu penzija biti manja jer su mu nepravedno oduzeli epitet dečka koji obećava, ali i penziju koja bi mu jamčila da može kao čovjek održavati svoj mercedes, a ne da usred zime mora voziti s ljetnim gumama.

Neuništiva Željka Marković

Prije nekoliko dana sreo sam na Korzu Željku Marković koja je pričala s kolegom. Željka kao Željka, uvijek ista, kao da se ništa nije dogodilo. Šeće Korzom, a jedina je razlika što malo tko okreće glavu za njom. Ni ona nije dobila otkaz, već je bila suspendirana. I otišla je u penziju.

Uskoro ću i ja u hodnicima riječkoga suda zbog neke od tužbi razmišljati kako je moguće da živim u gradu u kojemu ljudi koji s javnim novcem naprave ono što je Benac ne dobiju automatski otkaz. I nikada neću prihvatiti argument Vojka Obersnela da je takav zakon.