Nakon skoro tjedan dana dalekometnog granatiranja kontroverznog suca Ivana Turudića sa svih strana fronta, ostaje pitanje – koliko će političke štete zbog izbora novog državnog odvjetnika imati sam premijer Andrej Plenković uoči izbora. Može se postaviti pitanje što mu je sve to trebalo. Ali neki odgovori stižu ponekad dosta kasno, pa ćemo za konačne zaključke morati pričekati možda i koji mjesec ili godinu. Kao što smo primjerice tek sada saznali da su službe znale za druženja Turudića i Zdravka Mamića još 2014. godine, a nitko nije reagirao.

U slučaju Turudić nitko nije sasvim čist. Prvo, sam premijer bio bi si možda učinio uslugu da je Vlada izašla s nekim drugim prijedlogom kandidata, bilo je u proceduri i onih koji su sada u sustavu, dobro poznaju rad DORH-a, a politički bi bili daleko manje zanimljivi za oporbu i medije, pa bi sve prošlo dosta mirno i ispod radara. Iz nekog razloga Plenković, međutim, to nije htio, nastavio je inzistirati na kontroverznom Turudiću i sva je prilika da će već sutra on postati novi šef DORH-a. Čovjek je enfant terrible hrvatskog sudstva, prijatelj mnogima, a kako vidimo, ni neprijatelja mu ne nedostaje.

Ima Turudić, mora se priznati, dosta ozbiljne i opasne neprijatelje. Puštanje u javnost informacija o privatnim prepiskama san je svakog novinara, prilika koja se ne propušta, posebno u političkoj priči ovako visokog intenziteta, ali pravo je pitanje tko je taj koji je transkripte pustio u javnost. Tu vladajući prst upiru »u sustav«, što bi u prijevodu bilo – u sam DORH, gdje se očito žestoko protive da im za šefa dođe netko izvana, a Turudić je itekako izvana, jer je dosad uvijek bio sudac, nikad tužitelj. Nakon riječi premijera Plenkovića o tome da je puštanje prijepisa, odnosno »takvo ponašanje uskog privilegiranog sloja ljudi iz sustava« nezapamćeno miješanje u politički proces i da im neće proći, sada je potpuno jasno da će prvi zadatak Turudića kao šefa DORH-a biti – čišćenje samog DORH-a iznutra. Ako je i postojala nečija intencija da se zaštite »naši dečki«, to će biti sekundarno. Primarno je da sada Turudić pomete one koji su i protiv njega, a posljedično i protiv Vlade kao predlagatelja, ove prijepise puštali van. Radost i Lipa više su nego sočni. Ali ako znamo da Plenković želi mijenjati Kazneni zakon zbog curenja informacija, onda je jasno da će svi koji su prijepise puštali tek biti kažnjeni za ovu inače zgodnu voajersku epizodu, s kojom smo se svi zabavljali proteklih dana. Ako ne drugačije, smjenom.

Naravno, ako nove prepiske ne naprave neki novi obrat do glasanja u Saboru.

I treći aspekt, uloga predsjednika Zorana Milanovića. On se gnuša na lik i djelo Ivana Turudića. Možda jer je sam moralna vertikala, a možda i zato jer bi u spisima moglo biti i pikanterija iz burnog društvenog života samog predsjednika Milanovića. Dovoljno je iz konteksta izvući neku privatnu poruku, kao što je, evo, slučaj sada s Turudićem i Rimac, da bi nacija završila u ekstazi čitajući takve pikanterije, a akter priče pretrpio nepopravljivu štetu. Možda ipak postoji bojazan da će biti manipulacija takvim sadržajima. Milanovićev pouzdanik i prijatelj Siniša Hajdaš Dončić tumači kako je predsjednik Republike političar, kao takav on baš mora ići »u birtiju«, među ljude, što sudac i državni odvjetnik ne smije. Ali ne bi se baš lijepo vidjelo da se ubuduće objavljuju i Milanovićeve izjave »iz birtije«, pa bila to i polulegalna birtija u Slovenskoj 9. Uz to, predsjednik Milanović ne može Turudiću oprostiti što je bio glavni akter izručenja Perkovića i Mustača, kao što mu ne može oprostiti ni Zdravka Mamića, iako sada vidimo da on i njegove službe nisu reagirale 2014. godine na takve informacije.

Pet je minuta do 12 pred izbore. Biramo novi Sabor i Vladu, ali i novog predsjednika, sve to do kraja ove godine. Kampanja će biti prljavija nego ikad. A znamo da su akteri itekako ostrašćeni – uostalom, javno se svađaju zadnje četiri i pol godine bez dana pauze. Slučaj Turudić samo je jedna od epizoda u tom nizu.