Ako si premijer Zoran Milanović i želiš u dvojezičnom Vukovaru staviti dvojezične ploče, dobiješ pobunu branitelja na ulicama, Savsku i plinske boce. Ako si premijer Andrej Plenković i povećavaš iz godine u godinu prava branitelja, ali štitiš i prava manjina, dobiješ pobunu branitelja na Rivi i opasnost od eskalacije društvenih tenzija ne samo u Splitu.

Kako god okreneš, branitelji se prije ili kasnije nađu u službi nečije politike. A u toj kakofoniji, koja ne jenjava već nekoliko mjeseci, iz vida se lako izgubi osnovna nit – da je moguće da prava branitelja ničim ne budu ugrožena, no da istodobno nema razloga da prava bilo koje nacionalne manjine u Hrvatskoj budu ugrožena. To nije ili/ili – to je i/i. Moguće je jedno i drugo, i dosad je skoro deset godina i bilo.

Što je iskra koja je zapalila ovaj splitski požar, da se jednoj manjini brani da održava svoje folklorne večeri, a da istovremeno nikome ne smetaju cajke u splitskim klubovima udaljenima par stotina metara dalje, to je teško identificirati.

Jasno, ni jedno ni drugo ne bi trebalo biti problem, ali bit je da se ova kakofonija smiri, da svaki od spomenutih faktora u društvu shvati da se, realno, ove godine nije dogodilo baš ništa što bi formalno ili institucionalno ugrozilo jednu ili drugu stranu medalje. Sve je to Hrvatska – i branitelji, i Pupovac, i Thompson.

Moramo prihvatiti da se o osobnim ukusima ili preferencijama ne treba raspravljati, to je privatna stvar svakog od nas. Sigurno u ovoj zemlji postoje ljudi koji slušaju istovremeno i Thompsona i cajke, koji jesu branitelji, ali i ljevičari su – to ne znači da automatski šire neku histeriju. Ili obrnuto – koji su veliki desničari, ali nisu branitelji i rata nisu vidjeli, ali koji također nisu automatski ekstremni desničari i ne postavljaju bombe uokolo.

Ova polarizacija koja se dogodila uopće nije apsolutna jer niti je Plenković taj koji je doveo ustaše da crtaju veliko U na partizanske spomenike, niti je Siniša Hajdaš Dončić taj koji gerilski poziva »partizane« na rušenje poretka.

Niti je Torcida apsolutna mjera za domoljublje, niti je Dalija Orešković manje Hrvatica od Velimira Bujanca samo zato jer poziva na poštovanje Ustava. Niti je Marko Veselinović manji branitelj od nekog HOS-ovca. Postavlja se stoga, doista, pitanje protiv čega danas prosvjeduje Torcida – za zdravu Hrvatsku, kažu.

Ali zdrava Hrvatska je ona koja poštuje zakon, pa ako se netko, suprotno Kaznenom zakonu, nasilnički ponašao i umanjivao pravo jedne nacionalne manjine na iskazivanje njezina identiteta, taj mora odgovarati za kršenje zakona. Točka.

Možeš slušati Thompsona s jedne strane, ili biti na strani Severine, Vlatke Pokos ili Nikoline Pišek koje se zgražavaju zbog najnovijih događaja u Splitu, ali zakon mora vrijediti za tebe, kao i za ostale. Branitelji ne mogu biti izuzeti od toga, štoviše, ne bi trebali zaboraviti da su se borili za slobodnu Hrvatsku.

Dok je u svijetu pred vratima neki Treći svjetski rat, mi u Hrvatskoj bavimo se samo Drugim svjetskim ratom. Koji je počeo prije – 86 godina! Idemo se baviti i Prvim svjetskim ratom! Zašto bi njega zapostavili?

Šalu na stranu, jer situacija je relativno ozbiljna s obzirom na to da svaka iskra može postati eruptivni požar. Ali ovu kakofoniju doista bi svaki od političkih aktera trebao pokušati smanjiti.

Možda bi Thompson mogao izbaciti ZDS s početka pjesme »Bojna Čavoglave« – učinio je to na dočeku rukometaša ove godine na Trgu u Zagrebu, zašto ne bi i inače. Možda bi se Dani srpske kulture u Hrvatskoj mogli održavati u nekom drugom mjesecu u godini, a ne baš u studenom kad oplakujemo Vukovar.

Možda bi mladi mogli malo čitati povijesne knjige umjesto da na stadionima marširaju s podignutom desnicom, a da nemaju pojma što je ona činila prije 80 i nešto godina – među ostalim, prodala Dalmaciju Italiji. Možda bi ljevica ponekad mogla biti realnija u ocjenama o tome da je Andrej Plenković – ustaša?!

Možda bi tada tenzije splasnule. Pustimo Hrvatsku da diše.