Grbove na svojim zastavama zemlje Europske unije nemaju, uz tri četiri, kako kaže, nelogična izuzetka: Slovenija, Slovačka, Portugal i povremeno Španjolska. 

  – Grb na zastavi nemaju ni Francuska, Italija, Velika Britanija, Nizozemska, Mađarska ili Poljska. Sve ove države imaju itekakvu povijest s kojom se ponose, ali više nisu monarhije već republike u kojima građani vlast biraju na demokratskim izborima na što smo i mi čekali tako dugo vremena. Jednostavno to je političko određenje: grb pripada vladaru monarhu ili lozi koja vlada i zato Juan Carlos to povremeno ima na španjolskoj zastavi – pojašnjava Ljubičić. 

  Pa kad, primjerice, naš tenisač igra protiv španjolskog, na maloj zastavici u uglu je samo crveno-žuto-crveni pravokutnik, dok naša zastavica ima zatamnjenje grbom na sredini. 

  – Kad bismo sa zastave skinuli grb, što se povremeno i događa, bili bismo sasvim neprepoznatljivi. Izmjeničnim kvadratom u crvenoj, bijeloj ali i plavoj boji po cijeloj površini, imamo sintezu grba i hrvatskih boja i jasno i nedvosmisleno određujemo i naš povijesni identitet na suvremen i politički dosljedan način. Moj idejni prijedlog je nastao u srpnju 1990. i mnogi žale za njim cijelo vrijeme – ističe dizajner Boris Ljubičić.

  – Istra će ponovno biti crvena nakon izbora 19. svibnja, baš kao što će neki i pocrvenjeti od stida, oni koji su mislili da su mjera svih vrijednosti i da od njih sve počinje i s njima završava – brzo Kajin, kako političaru i doliči, premješta kozu s zelene livade na politički teren. 

  Odgovor na dilemu zbog čega je to koza na grbovima bila malo crtana crvenih papaka i rogova, a malo sva obojana u žuto, zapravo je jednostavan. 

  – Vjerojatno je onima koji su proizvodili zastave bilo jeftinije o jednom trošku kozu obojati jednom bojom – veli Kajin. 

  Podsjeća kako je koza kao simbol kroz različita povijesna razdoblja bila različito tretirana, recimo prešućivana za Jugoslavije. Podsjeća i kako je Istarska županija onomad imala javni natječaj za likovno, grafičko rješenje, no, kako kaže, Franjo Tuđman je imao ekskluzivno pravo da na hrvatski grb stavi krunu. 

  – Stavio je u grb kozu za koju nitko u Istri ne bi optirao, ali smo silno ponosni što je, kakva god da je nacrtana, ona u hrvatskom grbu. To govori o Istri i istarskom regionalnom identitetu koji je zajamčen bez obzira koja ekipa bila na vlasti – ističe Kajin. 

  Na koncu, podsjeća i na »dilemu« mora li koza na grbu gledati lijevo ili desno. Povijesno, kaže Kajin, gleda lijevo i to je Tuđman prihvatio iako je bilo hrvatskih nacionalista koji su proturali stav da time gleda u Italiju, a ne u maticu domovinu. 

  – Ma, koza k’o koza, gleda kamo hoće. A čovjek može gledati i lijevo, a da mu je srce desno – zaključuje Kajin.  

 Istarska naj koza

  Da koza može gledati kamo hoće, poglavito kada je okite titulom najljepše, zna Aleš Winkler. Njegova koza Anđela, koza u vlasništvu Stancije Kumparička iz Cokuni, osvojila je, naime, lani titulu miss Istre na 13. izboru naj koze u svetvinčentskoj Žlinji. Winkler je, pak, čovjek koji čini sve ne bi li kozarstvo u Istri podigao na višu razinu. Gastronomski znalci se kunu kako se na njegovom obiteljskom imanju proizvodi savršen kozji sir od sirovog mlijeka što ga daju koze koje žive slobodno i hrane se isključivo ispašom. No, ovo je priča o papcima. 

  – Anđela evo ovaj tren ima prljave papke. Bila je vani na ispaši i od istarske zemlje su joj papci malo crvenkasti. Samo, nas više zanima koza od straga – smije se Winkler dok nas podučava. 

  – Zašto!? – pitamo neuki. 

  – Jer je tamo vime – veli. 

  To, dakako, vodi do sadašnjeg grafičkog rješenja. Je li to u grbu koza, ili je jarac!? 

  – Ajmo prvo to riješiti, pa ćemo onda riješiti i boju – kaže Winkler. 

  A zapravo bi najpametnije bilo riješiti pitanje kozarstva, pokrenuti ga. U zadruzi »Dva roga« koja promovira ekološku poljoprivredu i stočarstvo trude se baš to učiniti. 

  – Za sad se samo trudimo, dok ne dođe bolje vrijeme. Možda i dođe kad se odredi koje je papak boje – kaže Winkler. 

  Pače, bude li trebalo i Anđeli, rasnoj brineti, obojat će papke u crveno ako je to uistinu zalog svijetle nam budućnosti. Drugi, međutim, umjesto na dobar humor sve skupa tjera u jednako razumljivu zlovolju. 

  – Što se tiče grba i toga kakvi su papci, sise, muda, tim mi se zbilja bedasto bavit’ – posve je jasan čelni čovjek »Gustafa« Edi Maružin. 

  Koliko on zna i dokle mu znanje seže, Istrijani su imuni na simbole. A onda su jedni udarili po kozi, da bi sada drugi udarili po papcima i rogovima. 

Boja krzna

  U Slavoniji ne muče muku s papcima. Tu je problem boja krzna. I to u kune. Čini se, ono što smo do sada po grbovima crtali daleko je od onog kakva je kuna u prirodi. Ili, kako nam to reče Damir Škrinjarić, tajnik Lovačke udruge »Posavina« iz Slavonskog Broda, ako se već hoće ići u promjene, trebalo bi štogod pitati struku, onog tko zna.

– Kuna je kestenjasto smeđa i nije po trbuhu bijela nikako! Ona samo ima bijelo, ili žuto, grlište koje ide od ispod vrata do prednjih nogu. Nema nikakve bjeline – jasan je Škrinjarić koji je uz sve već 30 godina i instruktor Lovačkog sveza Hrvatske za mlade lovce. 

  Ima, doduše, kuna bjelica u kraškom i stjenovitom kraju, ima i kuna zlatica u Slavoniji, no iskrižale su se taman da ono spomenuto grlište bude bijelo-žute boje, zlatne boje k’o što je dukat ima. Dakle, kako kaže Škrinjarić, ni ovo što je sada na grbu s tim nema veze, pa neka pitaju stručnjaka, zašto ne i onog koji je jedno 400 do 500 kuna odstrijelio. 

  No, možda je onaj tko je određivao boju u kune samo slijedio svoje uspomene, poput primjerice ugledna vinara Ivana Enjingija. 

  – Ja sam je kao dijete vidio da je žuto zlatna. Takvo je moje sjećanje iz djetinjstva. A je li bitno kakve je boje? Nije nimalo! Nema veze kakva je. Neka bude kako hoće i neka bude naše – rezimira Enjingi. 

  Osječki novinar Saša Drinić, mađutim, ne dvoji – priča o grbu i zastavi predimenzionirana je, kao i mnoge stvari u našem društvu i svakodnevici. Glavno je pitanje, smatra, kako je moguće da tolike godine otkad imamo svoje nacionalne simbole, nitko nije reagirao po tom pitanju. To su elementi u kojima dizajnerska ili umjetnička sloboda mora biti minimalna, jer ako nešto jest neke boje, a dio je hrvatske zastave, onda ne može odjednom biti drugačije jer je tako u trenutku netko odlučio, ističe Drinić. A onda udara u bit. 

  – Vrlo bi se lako dalo utvrditi koje su boje i kuna i papak da se konzultiraju stručnjaci, pa se time ne bi morao baviti predsjednik Sabora koji je tome dao i pravnu notu. Sve u svemu, mislim da je građaninu sitnog zuba najbitnije koje je boje kuna u u džepu, i je li kozji papak reš, ili manje reš pečen, ako ga uopće mogu kunama prizvati – kazuje Drinić.  

 Crvena, bijela i plava

  A struka, dakako, u svoj ujdurmi vidi priliku za sveobuhvatnije promjene i trajnija rješenja. Dizajner Boris Ljubičić podsjeća kako je državna zastava vizualni kod države iz kojeg se i prema kojem određuje njena prepoznatljivost u svijetu, definiraju i dizajniraju njeni brandovi. 

  – Hrvatska državna zastava ima tri boje u redoslijedu: crvena, bijela i plava. Više je zastava u svijetu a posebice u Europi koje imaju za svoj vizualni identitet tri boje, a sasvim isti redoslijed kao Hrvatska ima najstarija zastava u povijesti Nizozemska. Zato hrvatska zastava razlikovnost temelji na hrvatskom grbu u sredini bijelog polja, koji dobrim dijelom ulazi u crveno i plavo polje da bi bio uočljiviji i stvorio potrebnu razliku u odnosu na druge trobojne zastave. Naš povijesni hrvatski grb je mnogo stariji od zastave i s pravom i ponosom ga držimo vizualnim uporištem u identitetu Hrvatske države – kazuje Ljubičić. 

  Neke, kaže, smeta velika originalnost i razlikovnost u odnosu na druge državne zastave. Prijedlog banaliziraju usporedbom sa zastavom Formule 1 koja ima puno više crno-bijelih polja. Razlikovnost japanskog kruga – »sunce« koje je usvajano punih 70 godina – kanadskog lista, švicarskog križa su posebno cijenjeni i prihvatljivi bez obzira na još banalnije asocijacije. 

  – Najbolja usporedba je sa zastavom Bavarske koja po cijeloj površini ima plavo-bijele romboide. Hrvatsku zastavu ni djeca ne mogu nacrtati, dok je nogometni dres planetarno prihvaćen i mnogo poznatiji od naše zastave. Dizajner treba biti odgovoran za prostor i vrijeme ali ne može promijeniti ništa za razliku od političara koji su na vlasti i koji redovito i bez pitanja nas građana to rade. Utvrđivanje standardnog izgleda zastave i grba u hrvatskom Ustavu pokazuje da je moguće dotjerivati ovaj najveći pravni akt jedne zemlje. Kad je već tako dajmo si vremena i truda da utvrdimo suvremeno, originalno, a ujedno i povijesno utemeljeno rješenje zastave za sva vremena jer treba očuvati hrvatsku državu i njen identitet i učiniti što prepoznatljivijom u EU i u globalnom okruženju. Budimo ispred povijesti jer hrvatsku budućnost sami određujemo – apelira Ljubičić. 

  Suma sumarum, dok Anđela mirno brsti naokolo, u zemlji bremenitoj problemima do daljnjeg ostaje nepoznanica koje su boje rogovi i papci u koze što grb resi, baš kao što se ne zna koje nam je boje kuna. A dok je tako teško se pouzdati u onu ako laže koza ne laže rog, baš kao što je vuku s razlogom se plašiti da će ubuduće kuna biti ta što dlaku mijenja a ćud nikada. Neki će reći, to je i bila namjera, da nam pozornost skrenu s bitnog. Rog za svijeću ionako su nam vazda rado poturali, ma valja i ona da smo mu se uvijek nanovo iskreno veselili.