Piše Siniša Pavić

Kad ne treba više ništa

Siniša Pavić

Zoran Milanović / Foto Zvonimir Barišin/PIXSELL

Zoran Milanović / Foto Zvonimir Barišin/PIXSELL

Predsjednik evo još uvijek objašnjava što je zapravo htio reći. Što god da govori, ima li smisla slušati ga i vrijedi li išta nakon onog - dobili su odštetu, što još treba!?

placeholder


Jutro je, rano je, nikada ranije otkad prvi školski sat u njenoj gimnaziji počinje u nenormalnih deset do osam. Deset minuta u igri, a razlika ogromna. Auto je za čas upao u kolonu što lagano gmiže prema gradu. Svakim danom kolona je veća, ma nema nerviranja.


​Nekada će ona put skratiti zakašnjelim nanošenjem šminke na obraze, nekada će ponavljati gradivo koje nije stigla sinoć ponoviti, a baš uvijek će svirati radio jer tako je i ljepše i lakše.


Nema veze što stari automobil ima jednako star radio kazetofon koji je odnedavno odlučio neke radijske postaje jednostavno skinuti s liste. Preskoči radio ono što mu se ne sviđa i to je, ako ćemo pravo, u njegovim godinama posve u redu.


​Teška tema




​Radio Sljeme ne preskače i to je, s obzirom na njegove godine i glazbu što se tamo pušta, također u redu. Samo, to jutro njoj je uho, posve neočekivano, zapelo za vijesti što se odvrte tamo svakog sata.


Kratke su, informativne, više kao nekakav orijentir da čovjek zna kud bi ga dan mogao odvesti, duge taman toliko da se stanica ne mijenja dok se glazba čeka. Uho joj je zapelo za vijest u kojoj se kaže da će na Sljemenu biti odana počast obitelji Zec i da će po prvi put tom tužnom spomenu nazočiti jedan gradonačelnik Zagreba.


Zaintrigiralo je to s gradonačelnikom onako kako je zanima sudba Tomislava Tomaševića na čelu grada, manje navijački, a više da izbliza provjeri isplati li se uopće to bavljenje politikom. Vidiš da se pita što je to za što je trebalo 30 godina da se dogodi i tko je obitelj Zec.


Pa joj pokušavaš objasniti šeprtljavo, sve u želji da jutro ne počne pričom o ubojstvu djevojčice u ružičastoj pidžami koja je bila tek nešto mlađa nego li je ona sada. Samo, nema tu lakog načina.


Tog 7. prosinca 1991. godine pred kućom na zagrebačkoj Trešnjevki ubijen je Mihajlo Zec, a njegova supruga Marija i dvanaestogodišnja kći Aleksandra odvedene su na Sljeme gdje su također ubijene.


Ubojstvo je priznalo petoro pripadnika pričuvnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova. Zbog proceduralnih razloga nitko od njih zbog ovog zločina nije osuđen. Bojiš se da će pitati ona kako je moguće da nitko nije osuđen, pa skrećeš mrvu s priče do dokumentarnog filma Nebojše Slijepčevića »Srbenka«, onom o predstavi Olivera Frljića u kojoj tematizira i ovo ubojstvo.


Misliš bit će tako lakše nego da joj zorom pred školu objašnjavaš išta o ratu, o zločinima, o državi, o sudstvu, o nevolji koja se svako toliko i opet zavalja ovim prostorima, o činjenici da je ovih 30 godina službena politika mahom samo željela da taj 7. prosinca čim prije prođe i da ih nitko ne pita i ne podsjeća na djevojčicu koja se zvala Aleksandra Zec, na djevojčicu koja je hladnokrvno ubijena metkom u glavu usred Zagreba.


Slušaš i ne vjeruješ


Pada dogovor da će se pogledati film, a onda je na Sljemenu zasvirao još jedan evergrin. Taj čas otac joj ne zna da će na Hrvatskoj radioteleviziji, na Trećem programu u kasno nedoba, biti emitirana baš »Srbenka«.


Doznat će to malo kasnije i činit će mu se to dobrom viješću iako je sat od emitiranja kasan, a škola ujutro. Možda joj bolje i lakše uspije objasniti sve dok gledaju film. Taj čas, međutim, pojma nitko nema da jedan predsjednik, na žalost onaj naš, ima s nama drugačije neke planove.


Taj čas nikom normalnom nije ni kraj pameti kako bi se moglo dogoditi da upitan ima li Hrvatska 30 godina od pokolja ispravan stav o tom slučaju, Zoran Milanović kaže: »Obitelj je bila pozvana u Vladu, dobili su odštetu, što još treba? Sad vas direktno pitam – što još treba?«


Dobili su odštetu, što još treba… Slušaš i ne vjeruješ, slušaš i ulaziš polako u sebe dok te ne nestane. Jer te sramota, jer si žalostan, jer si razočaran.


Kako je Milanović izrekao svoje, tako je krenula lavina. Često se čini kako mu je to i jedini cilj – da ona bujica začudnih konstrukata što ih izgovara kad god u blizini vidi mikrofon urodi lavinom reakcija, analiza, komentara, kaosa koji nam ne treba.


Lako ga je zamisliti kako sjedi u dvorima, u koje na može nitko bez dozvole vladara, i uživa jer je i opet on tema. Kažu, ulizuje se desnici, kažu, takav je uvijek bio samo mu se sada može to i pokazati, kažu, što mu je manja moć više lupeta i pri tom vrlo ozbiljno propituju potrebu da uopće predsjednika imamo, kažu, misli on dobro, ali uvijek ima rečenicu, dvije viška.


S druge strane izranjaju neki ‘stari’ tekstovi poput onih u kojima su dani iskazi onih koji su ubili članove obitelji Zec, detalji do najsitnijeg od kojih se ledi krv u žilama. Tu oni koji su ubijali pričaju kako su djevojčici vezali oči, hladnokrvno u nju pucali i tijelo joj ostavili na hladnom tlu prekriveno otpalim lišćem sljemenskih stabala.


Ubijena, ni kriva, ni dužna, prije 30 godina. Tim se zločinom ova zemlja nikada nije htjela baviti, odnosno bavila se itekako ne bi li zaštitila ‘tko zna koga’ u lancu onih koji su ubojstvu kumovali, a to je još i gore.


Mogli smo prije 30 godina povući potez koji bi ovu zemlju učinio boljom, ali nismo. I zato je, između ostalog, s pravom jedna smrt postala simbol stradanja sveg tog nedužnog svijeta, sve te nedužne djece ubijene za rata, i zato nije u pravu predsjednik kada pita dokle ćemo se kao država samokažnjavati i kad govori da to s ovom našom državom nema veze.


No, na stranu i to. Jer kada se odmaknemo od analize, zaključaka, pretpostavki i predsjedničkih ratova protiv kojekoga, ostaje ona grozna, hladna, ni predsjednička ni ljudska rečenica – dobili su odštetu, što još treba.


Predsjednik države sveo je ljudski život na novac, na odštetu. Učinio je to onako kako se po opskurnim birtijama radi, olako i s visoka, s onim svojim prezirom i nerazumijevanju prema čovjeku, prema ljudima.


Učinio je to tako da se čini kako je najbliži istini došao novinar Jurica Pavičić kada kaže da su predsjedničke karakterne mane metastazirale, a jedan od njih je i kulturalna rasistička arogancija.


​Kao da nas nema


​​Učinio je to tako da mu nijedan tren nije palo na pamet da su Dušan i Gordana, mlađi brat i sestra Aleksandre Zec, pukim slučajem ostali na životu i da će i do njih dođi rečenica u kojoj odšteta sve rješava.


Kako li je njima!? Kako im bude svake godine 7. prosinca kad se uvijek nađe netko da liječi svoje frustracije na njihovoj tuzi!? Možda i zbog toga u intervju danom prije par godina novinarki Barbari Matejčić, Dušan reče da mu godišnjica smrti njegove obitelji ne pada toliko teško koliko Aleksandrin rođendan 8. svibnja. »Na taj dan misli koliko bi imala godina, kakva bi bila«, piše Matejčić.


Do večeri i »Srbenke« na Trećem programu HRT-a ostalo je vremena da se srednjoškolki prenesu riječi predsjednika. Na prvu kao da joj uopće nije jasno što joj se govori, što je to suveren htio reći.


A onda je poprilično razočarana tim što je čula, rekla: »Pa ona je bila dijete.« Kada se navečer krenulo gledati »Srbenku« bilo je jasno da se ne može ton pojačati jer pola obitelji spava, da se slabo razumije što likovi govore, da film, lako moguće, nije slučajno plasiran u negledljiv termin.


Uostalom, trebala je čelnicima HRT-a i koja godina prije no što su uredno kupljen film prvi put pustili u program. Sad kada znaju kako predsjednik diše, možda ga ne puste više nikada.


A predsjednik evo još uvijek objašnjava što je zapravo htio reći. Što god da govori, ima li smisla slušati ga i vrijedi li išta nakon onog – dobili su odštetu, što još treba!? Ništa ne treba, ništa, ionako smo se od srama i tuge i ljudskog nekog razočarenja uvukli u sebe da nas, iako tren, skoro pa i nema.