Pitanje cijepljenja je duboko političko pitanje. Čim su u Americi provedeni novi izbori i čim je na vlast došla demokratska struktura koja je zagovornik cijepljenja, globalna ravnoteža u distribuciji cjepiva naglo je poremećena, i to na štetu EU-a. Danas smo u situaciji da se predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen mora ispričavati zbog presporog postupka cijepljenja i nedostatka cjepiva, a svi zajedno, uključujući i Hrvatsku, nećemo moći računati da će se optimalna procijepljenost od 70 posto populacije uspjeti dostići do srpnja, a možda ni tada.

Odluka EU-a bila je da se osloni na »zapadna« cjepiva, bilo klasična, bilo nova poput onog AstraZenece, no pokazalo se da je distribucija otišla u nekom krivom smjeru. Za to vrijeme, susjedna Srbija, koja koristi pet vrsta cjepiva, dakle uz »zapadne« još i rusko i kinesko, danas spada među države s dosad najvećom stopom procijepljenosti, i Aleksandar Vučić može se hvaliti i time da je osigurao dovoljno cjepiva, ali i da je pobijedio antivaksere u svojoj sredini. Hrvatska je, nasuprot tome, dio EU-a i snosi teret situacije koja je zaustavila najavljenu dinamiku vakcinacije na cijelom kontinentu.

No, jednako kao što je i dosadašnji tijek zbivanja bio izrazito političan, jednako tako će i odluka Hrvatske da li zatražiti rusko ili kinesko cjepivo opet biti itekako politički obojena. Ne treba se zavaravati – ako EU bude inzistirao na daljnjoj zajedničkoj politici, i Hrvatska će ostati na tom brodu, mada Kina naveliko nudi svoje proizvode. Kineski premijer direktno je Hrvatskoj ponudio svoje cjepivo. Zasad, međutim, Von der Leyen drži se jedinstvene politike, pa kaže: »Bilo bi nepošteno i ‘ekonomski ludo’ za jedinstveno tržište EU-a kada bi zajamčene doze dobilo tek nekoliko velikih država članica«. Jednako tako, bilo bi vjerojatno ‘politički ludo’ da sad manje države članice, pa i Hrvatska, autonomno počnu donositi odluke o nabavci cjepiva za svoje stanovništvo. Cijeli koncept ujedinjene Europe na tome bi se srušio, stoga to i nije za očekivati. Morat ćemo naprosto još čekati.

A dok mi čekamo, neki se cijepe. Primjerice, zagrebački rektor Damir Boras, koji je još jednom pokazao ne samo da nije dorastao funkciji koju obavlja uz cijeli niz afera i skandala, nego i ponovo svojim ponašanjem potvrdio zašto mladi bježe iz Hrvatske glavom bez obzira čim mogu. Boras se cijepio, mada je prebolio COVID-19, kod svog poznanika, i to sa suprugom, i to na dječjoj klinici za stomatologiju! Da nije potvrđeno, čovjek bi pomislio da je to neki vic. No, ako ništa drugo, to je barem i dokaz antivakserima da postoje i oni koji se za cjepivo itekako »grabaju«.

Cijela ova čudna situacija s kašnjenjem cjepiva, dapače, obrnula je tezu koja je u javnom prostoru vladala prije još samo mjesec dana: kad je cjepivo stiglo, masa ljudi tvrdila je da se ne planira cijepiti, uglavnom iz zazora prema mogućim nuspojavama. No, sad kad cjepiva nema, sad jednako tako masa ljudi napada Vladu ili europsku administraciju zašto cjepiva nema više?! Odjednom se svi žele cijepiti. Vlada strah, valjda po sistemu dabogda imao, pa nemao.

No, to je ustvari dobro, jer znači da je ipak počela prevladavati svijest o tome da je cijepljenje svakako bolje od bolesti. Možda izaziva i pokoju nuspojavu, možda nije sto posto učinkovito, možda ne može do kraja suzbiti svaki, pa i najmanji simptom bolesti, ali sad je valjda svim ć jasno da cjepivo ipak glavu čuva. Osoba koja se cijepi praktički poništava mogućnost smrtnosti od COVID-19, bilo da se radi o »zapadnim«, ruskim ili kineskim cjepivima.
U trenutku kad se suočavamo s novim galopirajućim sojem koronavirusa na raketni pogon, zbog kojeg se jedna Njemačka i Austrija ponovno planiraju potpuno zatvoriti, barem se čini da je otklonjena paranoja od cjepiva, koja je bila masovna paradigma i dominantni javni diskurs prije samo nekoliko mjeseci.

Sad nam još samo preostaje da budemo još malo strpljivi i, kao Boras, pružimo ruku vakcinaciji.