Hrvatska sigurno nije slučajna, ali definitivno jest nedovršena država. I kao takva je dobar poligon za lov u mutnom na svim stranama
Glavni državni odvjetnik ne mora prolaziti sigurnosnu provjeru prije stupanja na dužnost ako na nju dolazi izvan sustava DORH-a. Za razliku od njega njegov zamjenik, koji mu je podređen u strogo hijerarhijskom DORH-ovom sustavu, mora. Još je ovo jedna bizarnost hrvatskog ustavno pravnog sustava za koju ne bi ni doznali da nije ove najnovije svađe predsjednika Republike i Vlade. Naime, jučer se doznalo da Vlada nije zatražila svježu sigurnosnu provjeru za Ivana Turudića jer smatra da za nešto takvo nije imala zakonsku osnovu. Već je zatražila od SOA-e rezime prethodne tri provjere koje je Turudić morao prolaziti kao sudac. Zadnja je iz 2019. Predsjednik Milanović pak smatra da je Vlada imala ovlast, ali je nije željela koristiti kako bi zaštitila Turudića. Tko je od ove dvije strane u pravu, ne mogu odgonetnuti ni pravni niti ustavni stručnjaci. Pa će si na političkoj sceni i dalje svatko misliti svoje ovisno o svojim političkim preferencijama.
Hrvatski ustavno pravni sustav prepun je praznina. Tako recimo nitko do kraja jasno ne zna tko u ovom trenutku zapovijeda Oružanim snagama. Dakle, u vrijeme kada u ne baš tako dalekim zemljama bijesne dva velika rata, u jednom od kojih se preko posrednika Ukrajine sukobljavaju NATO čija smo mi članica i Rusija, Hrvatska realno gledano ne zna tko joj zapovijeda vojskom. Kako se čini, to radi predsjednik Republike koji već skoro tri godine prkosi praksi staroj dva desetljeća da je u miru Vlada ta koja vodi Oružane snage. To je jedan od tipičnih hrvatskih pradoksa. Ustav prvo kaže da je vrhovni zapovjednik predsjednik, ali onda samo par stavaka dalje kaže da će on tu ovlast moći koristiti samo u vrijeme rata u skladu sa Zakonom o obrani. Koliko god bilo bizarno i besmisleno, ovo su rješenje poštovali i Stipe Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. I Zoran Milanović na početku svog mandata. A onda je krenuo izravno zapovijedati vojskom. Spriječiti ga je u tome pokušao Mario Banožić, ali je ostao bez podrške Vlade.
Još jedna od rupetina je i da nije propisano koliko mogu trajati konzultacije stranaka nakon parlamentarnih izbora. Pa se tako dogodilo da je Grabar Kitarović 2015. već nakon samo nekoliko tjedna neuspješnih konzultacija oko formiranja parlamentarne većine željela raspisati nove izbore. A do stvaranja nove saborske većine na osnovu njih, zemljom bi vladali premijer i Vlada koje bi ona imenovala svojim dekretom. Da je to zaista stigla napraviti, došlo bi do nezapamćene ustavne krize u zemlji s velikim posljedicama. Odnosi tadašnje predsjednice i tadašnjeg premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića bili su, blago rečeno, daleko od prijateljskih. Ali bili su gotovo pa idealni ako ih usporedimo s onima koji danas postoje između Milanovića i HDZ-ove Vlade. Ove rupetine u Ustavu politička elita je svjesna sada već skoro devet godina, ali ništa, baš ništa, nije napravljeno da se ona popuni. Svađa oko Turudića i njegove sigurnosne provjere blagi je povjetarac u odnosu na politički uragan koji bi se mogao dogoditi ako na ovogodišnjim parlamentarnim izborima ni jedna strana na dan izbora ne izbori uvjerljivu pobjedu. Pa će morati uslijediti dugotrajne međustranačke konzultacije. A predsjednik Republike ima diskrecijsko pravo u jednom trenutku, naravno ne zna se kojem, te pregovore dekretom prekinuti i raspisati nove izbore. I imenovati svog premijera i Vladu koji bi sljedećih možda i šest mjeseci vladali Hrvatskom.
Tko zna koliko takvih praznina postoji. Slučaj Turudić dakle nije samo dvojba oko toga je li on ili nije podoban za tu dužnost. Problem je i u tome da se ne zna tko je ovlašten, ako je uopće itko, od SOA-e zatražiti sigurnosnu provjeru za kandidata za šefa DORH-a koji ne dolazi iz tog sustava. Hrvatska sigurno nije slučajna, ali definitivno jest nedovršena država. I kao takva je dobar poligon za lov u mutnom na svim stranama. Nije baš moguće da su oni koji su pisali Ustav i koji pišu zakone baš tako nesposobni. Ne treba se biti pravni genij da se uvide svi ovi gore navedeni nedostaci i njihove moguće posljedice. Ostaje samo nadati se da je ovo s Turudićem zadnji takav slučaj. Mada, sudeći barem po dosadašnjoj praksi, ta je nada uzaludna.
Uvodnik
Još jedan ustavnopravni debakl
Zlatko Crnčec
10. veljača 2024 17:15
Foto Patrik Macek/PIXSELL
Hrvatska sigurno nije slučajna, ali definitivno jest nedovršena država. I kao takva je dobar poligon za lov u mutnom na svim stranama
Glavni državni odvjetnik ne mora prolaziti sigurnosnu provjeru prije stupanja na dužnost ako na nju dolazi izvan sustava DORH-a. Za razliku od njega njegov zamjenik, koji mu je podređen u strogo hijerarhijskom DORH-ovom sustavu, mora. Još je ovo jedna bizarnost hrvatskog ustavno pravnog sustava za koju ne bi ni doznali da nije ove najnovije svađe predsjednika Republike i Vlade. Naime, jučer se doznalo da Vlada nije zatražila svježu sigurnosnu provjeru za Ivana Turudića jer smatra da za nešto takvo nije imala zakonsku osnovu. Već je zatražila od SOA-e rezime prethodne tri provjere koje je Turudić morao prolaziti kao sudac. Zadnja je iz 2019. Predsjednik Milanović pak smatra da je Vlada imala ovlast, ali je nije željela koristiti kako bi zaštitila Turudića. Tko je od ove dvije strane u pravu, ne mogu odgonetnuti ni pravni niti ustavni stručnjaci. Pa će si na političkoj sceni i dalje svatko misliti svoje ovisno o svojim političkim preferencijama.
Hrvatski ustavno pravni sustav prepun je praznina. Tako recimo nitko do kraja jasno ne zna tko u ovom trenutku zapovijeda Oružanim snagama. Dakle, u vrijeme kada u ne baš tako dalekim zemljama bijesne dva velika rata, u jednom od kojih se preko posrednika Ukrajine sukobljavaju NATO čija smo mi članica i Rusija, Hrvatska realno gledano ne zna tko joj zapovijeda vojskom. Kako se čini, to radi predsjednik Republike koji već skoro tri godine prkosi praksi staroj dva desetljeća da je u miru Vlada ta koja vodi Oružane snage. To je jedan od tipičnih hrvatskih pradoksa. Ustav prvo kaže da je vrhovni zapovjednik predsjednik, ali onda samo par stavaka dalje kaže da će on tu ovlast moći koristiti samo u vrijeme rata u skladu sa Zakonom o obrani. Koliko god bilo bizarno i besmisleno, ovo su rješenje poštovali i Stipe Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. I Zoran Milanović na početku svog mandata. A onda je krenuo izravno zapovijedati vojskom. Spriječiti ga je u tome pokušao Mario Banožić, ali je ostao bez podrške Vlade.
Još jedna od rupetina je i da nije propisano koliko mogu trajati konzultacije stranaka nakon parlamentarnih izbora. Pa se tako dogodilo da je Grabar Kitarović 2015. već nakon samo nekoliko tjedna neuspješnih konzultacija oko formiranja parlamentarne većine željela raspisati nove izbore. A do stvaranja nove saborske većine na osnovu njih, zemljom bi vladali premijer i Vlada koje bi ona imenovala svojim dekretom. Da je to zaista stigla napraviti, došlo bi do nezapamćene ustavne krize u zemlji s velikim posljedicama. Odnosi tadašnje predsjednice i tadašnjeg premijera i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića bili su, blago rečeno, daleko od prijateljskih. Ali bili su gotovo pa idealni ako ih usporedimo s onima koji danas postoje između Milanovića i HDZ-ove Vlade. Ove rupetine u Ustavu politička elita je svjesna sada već skoro devet godina, ali ništa, baš ništa, nije napravljeno da se ona popuni. Svađa oko Turudića i njegove sigurnosne provjere blagi je povjetarac u odnosu na politički uragan koji bi se mogao dogoditi ako na ovogodišnjim parlamentarnim izborima ni jedna strana na dan izbora ne izbori uvjerljivu pobjedu. Pa će morati uslijediti dugotrajne međustranačke konzultacije. A predsjednik Republike ima diskrecijsko pravo u jednom trenutku, naravno ne zna se kojem, te pregovore dekretom prekinuti i raspisati nove izbore. I imenovati svog premijera i Vladu koji bi sljedećih možda i šest mjeseci vladali Hrvatskom.
Tko zna koliko takvih praznina postoji. Slučaj Turudić dakle nije samo dvojba oko toga je li on ili nije podoban za tu dužnost. Problem je i u tome da se ne zna tko je ovlašten, ako je uopće itko, od SOA-e zatražiti sigurnosnu provjeru za kandidata za šefa DORH-a koji ne dolazi iz tog sustava. Hrvatska sigurno nije slučajna, ali definitivno jest nedovršena država. I kao takva je dobar poligon za lov u mutnom na svim stranama. Nije baš moguće da su oni koji su pisali Ustav i koji pišu zakone baš tako nesposobni. Ne treba se biti pravni genij da se uvide svi ovi gore navedeni nedostaci i njihove moguće posljedice. Ostaje samo nadati se da je ovo s Turudićem zadnji takav slučaj. Mada, sudeći barem po dosadašnjoj praksi, ta je nada uzaludna.