UVODNIK

Jednosmjerni Pantovčak

Tihana Tomičić

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Problem s hrvatskim predsjednikom Milanovićem nije u svjetskoj krizi nego u - unutarnjoj.

placeholder


Onakav kakav sam bio u kampanji, bit ću i predsjednik, govorit ću, pitat ću, sugerirati, davati prijedloge i nadam se da neću iznevjeriti povjerenje koje ste mi dali. Nemam pretenzija na velevlast, neće biti zaplotnjaštva, neće biti spletki, tajnih dealova ili poslova, do mene će sve stranke na formalnoj zakonskoj razini biti iste, jer stranke postoje, jer mi smo višestranačka parlamentarna demokracija. Nije savršeno, ali boljeg od toga nema. Sve drugo je put u autokraciju, tiraniju, samovolju, otimačinu i predsjednik Republike tome mora biti brana. Mjerite me od prvog dana – jasno je da je to poruka predsjednika Zorana Milanovića ne od danas, nego od izborne pobjede, točno na dan 5. siječnja 2020. godine.


Od tog trenutka čovječanstvo i svijet doživjeli su od te fatalne 2020. godine i pandemiju, i početak novog svjetskog rata, i ekonomsku i energetsku krizu, i vremena nisu laka. Ali, problem s hrvatskim predsjednikom Milanovićem nije u svjetskoj krizi nego u – unutarnjoj. Sve što je rekao i napravio može se izmjeriti, kako je on u pobjedničkom govoru i pozvao da se učini, ali praktički je previše toga suprotno od onog što je najavljivao i što su njegovi birači očekivali.


Svjedoči tome i jučerašnji dan jer predsjednik Milanović umjesto da govori, na kraju finišira dan time da umjesto redovne, normalne izjave kakve političari obično daju, medijima i javnosti šalje – priopćenje. Iako je sinoćnja prigoda za obraćanje javnosti dodjela počasnih činova i odlikovanja hrvatskim braniteljima na svečanosti u Uredu predsjednika Republike na Pantovčaku, predsjednik države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga obraća se javnosti, umjesto neposrednom izjavom, priopćenjem u kojem opet polemizira uvijek ispočetka s istom osobom, ministrom obrane Marijom Banožićem. Naziva ga »poznatim neprijateljem Ustava i zakona« zato jer je Banožić tumačio da postoje različite interpretacije ne samo oko umirovljenja generala i zapovijedanja vojskom u miru, nego i oko dodjela počasnih činova. Naravno, očekivano, ministra »časti« epitetima nepismene osobe i slično, te ističe da jedino on kao šef države po Ustavu ima pravo na dodjelu tih činova. Tako se, putem priopćenja, ponovo zapliće u razne članke zakona i interpretaciju Ustava, ali rezultat je, nažalost, jednostavan – umjesto da na naslovnicama dnevnih novina i na televizijama dominiraju dobitnici tih počasnih odličja, opet dominira konflikt, eksces i novi sukob. Formalno, riječ je o tumačenju je li ovdje tema dodjela čina ili počasnog čina, no za javnost je to manje bitno. Percepcija koja prevladava je novi konflikt, a urednici medija logično posežu za tim sadržajem, umjesto promocije zaslužnih branitelja i vojnika, jer su pravila struke naprosto takva. Na taj način predsjednik Milanović, svjesno ili nesvjesno, ponovo forsira isti sukob s MORH-om, koji već traje mjesecima. Ali na štetu branitelja i vojnika.




Ono što je s novinarske pozicije, pak, sporno jest činjenica da se Pantovčak medijima i javnosti, pa i vojnicima i braniteljima, obraća samo putem tog priopćenja, bez izravnog razgovora s novinarima. Barem je tome Milanović oduvijek bio sklon, otvoren za razgovor i otvoren za pitanja. Njegove su izjave znale trajati i po sat vremena, i to je bio ujedno i stand-up nastup s puno duha, a i politički vruć sadržaj koji uredništva, logično, ne propuštaju staviti na naslovnice i u headline.


No, otkako je i predsjednik Milanović sam postao dio jedne afere, ili slučaja, a to je priča pod radnim nazivom »daj pet«, vezana uz ocjene njegova sina i intervenciju njegove supruge u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, predsjednik kao da izbjegava izjave i jasno postavljena pitanja. Tako je bilo i sinoć, iako je dodjela odličja bila na Pantovčaku, dakle ondje gdje je Milanović svoj na svome. Umjesto dvosmjerne polemike, u kojoj uživaju obje strane, i on i novinari, javnost je počela dobivati jednosmjerna priopćenja, a predsjednik kao da je počeo bježati od novinara. To je za njega više nego čudno i nova je praksa, a dojam je kao da želi pobjeći i od nekih neugodnih pitanja.


Sjećamo se dobro one njegove poruke »govorit ću, jer su riječi jedino oružje koje imam«.