Zoran Milanović nije otišao u BiH, ali na Kosovo jest. Kaže da se tamo osjeća sigurno i će napraviti sve da uvjeri pet zemalja članica EU-a koje to iz raznih razloga nisu napravile, da priznaju Kosovo kao neovisnu i suverenu zemlju. Odlazak na Kosovo pravi je politički zicer za svakog hrvatskog političara. Kosovo je balkanska zemlja čiji građani zaista vole Hrvate.

Mada kada se govori o Kosovu, čovjek se ne može oduprijeti dojmu da Hrvatska ponekad zaista previše radi neke stvari iz obzira prema tome što od nje očekuje takozvana međunarodna zajednica. U smislu da se preko njega preklapaju i hrvatsko-srpski odnosi. Na primjer, strani promatrači naših prilika podrazumijevaju da Milorad Pupovac i njegov SDSS moraju uvijek biti u Vladi ili pri njoj. Ako ih slučajno nema, kao što je to bilo 2015., odmah se podižu obrve i službeno i neslužbeno daje do znanja da s hrvatskom politikom možda nešto nije u redu. A predsjednik SDSS-a istovremeno si dozvoljava povremeno čak i vrijeđati Hrvatsku i njene građane, kao na primjer onom izjavom da bi današnja Hrvatska mogla završiti kao NDH.

S druge strane, politička Hrvatska koja radi očuvanja dobrih hrvatsko-srpskih odnosa i međunarodnih faktora, tolerira Pupovčeve ponekad zaista uvredljive izjave, istovremeno zbog te iste međunarodne zajednice možda ne baš ponižava, ali definitivno iritira Republiku Srbiju. Paradoks je to hrvatske i domaće i vanjske politike. Riječ je o tome da već godinama pripadnici Hrvatske vojske sudjeluju u mirovnoj misiji KFOR-a na Kosovu. Istina, pripadnici raznih vojski održavaju mir i sigurnost na Kosovu u dogovoru sa službenim Beogradom. Ali takvo je rješenje Srbija dopustila tek nakon što ju je NATO bombardirao u ljeto 1999. godine. Dakle, daleko od toga da je to napravila dobrovoljno. Kosovo je 2008. proglasilo neovisnost koju Srbija naravno ne priznaje i smatra ga dijelom svog teritorija.

Hrvatska je Kosovo priznala i uspostavila diplomatske odnose. Vrlo brzo potom u službenom posjetu Prištini bila je i tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor. Prije nekoliko tjedana tamo je bio i aktualni predsjednik Vlade Andrej Plenković, zatim ministar obrane Mario Banožić, a jučer i Zoran Milanović. I to je sve u redu. Zaista je super da Hrvatska na Balkanu ima jednu potpuno i nedvosmisleno prijateljsku zemlju. I odnose s njom treba razvijati na svim područjima. Uostalom, i među čelnim ljudima u borbi Kosova za neovisnost bilo je onih koji su prije toga u odorama Hrvatske vojske sudjelovali u Domovinskom ratu.

Ali prisutnost hrvatskih vojnika, osim što iritira službeni Beograd, otvara Hrvatskoj i političke bokove. Nije nimalo nemoguće da srpski predsjednik Aleksandar Vučić u svom beskonačnom političkom trgovanju s EU-om i Sjedinjenim Državama, u jednom trenutku uspije isposlovati i odlazak HV-a s područja Kosova. I onda to još prikazati kao veliki politički uspjeh za domaću publiku. Da ubere još koji politički bod na srpskom političkom tržištu kao čovjek koji je »isterao ustaše s Kosova«. Kako zapad u zadnje vrijeme tretira Vučića, zaista više ništa nije nemoguće.
S druge pak strane, Milanović je odustao od posjeta BiH. I dobro da je to napravio. Hrvatskoj je najmanje potreban nekakav incident. Ali i u slučaju BiH postoji stanoviti paradoks. Da je to jedini primjer da je neka zemlja postala agresor na drugu, a da je u dvije od tri godine rata bila na njenoj strani i ratovala s njenom vojskom protiv zajedničkog neprijatelja. I zbrinjavala njene izbjeglice. Bez obzira na to, bošnjačka strana bez ikakve zadrške izjednačava Srbiju i Hrvatsku kada je u pitanju njihova uloga u ratu u BiH. Nije naravno pomoglo ni Milanovićevo teoretiziranje o genocidu u Srebrenici koje su jedva dočekali bošnjački krugovi u Sarajevu koji od susjedne BiH žele napraviti nekakvu građansku državu po svojoj mjeri.

U svakom slučaju, politika Hrvatske prema svom istočnom susjedstvu trebala bi biti konzistentnija i koordiniranija nego dosad. Jedna potpuno prijateljska država na Balkanu, Kosovo, i jedna ravnodušna, Sjeverna Makedonija, daleko je od toga da bude dovoljno. Hrvatska mora imati unutarnju i vanjsku politiku koja je u funkciji vlastitih interesa, bez obzira što o tome misli netko drugi.