Ante Šušnjar / Foto Igor Kralj/PIXSELL
Cvjećarica mudro precizira: "Jedini smisao sidrenih cijena ili kako god ih zvali bio bi kada bi referentni datum bio datum prelaska na euro, i cijena u kunama. Ovo sve je čisti buling koji država provodi nad svojim malim poduzetnicima"
Vijest je zvučala prilično nevjerojatno. Dobro, bilo bi to nevjerojatno da se radi, recimo, o Danskoj. U nas je vjerojatno sve i na sve smo navikli. No, ipak je zvučalo onako rekordno, ako se može tako reći, to što je Gradsko vijeće Grada Splita donijelo odluku o poskupljenju usluga Čistoće i to takvu da fiksni dio računa za odvoz otpada raste za 212 posto! Sveca mu, 212 posto!
Ne da se ni zamisliti koliko je to. Bilo bi, primjerice, krajnje šokantno da plaća naraste 212 posto, ili da se potomak preko noći protegne u vis 212 posto, ili da se fikus zaboravljan u kutu dnevnog boravka odluči za dišpet otići 212 posto u visinu.
Ali eto, netko je izračunao da je taman toliko poskupljenje dovoljno i da pokrije višemilijunske gubitke i osigura sasvim pristojan plus u poslovanju. Sve, dakako, preko grbače radnoga naroda.
– Majko, što veliš na to da će ti odvoz smeće poskupjeti za 212 posto, pitamo krajnje oprezno.
Začudo, umjesto lavine sočnih psovki uslijedio je zabavan sarkazam.
– Evo čekam što je sljedeće. I baš se veselim, odbrusi ona.
– A dobro, s druge strane će ti Rivu renovirat, učiniti je još starijom i ljepšom, mangupski joj serviramo.
– Meni!? Ni do dućana ne mogu, a kamo li na Rivu, hladno će ona.
– A što veliš na to da Domovinski pokret traži da država iz proračuna direktno, s tri milijuna eura, financira film na temu Domovinskog rata? Dakako, po scenariju kojeg će stručnjaci za film iz DP-a amenovati, hvatamo se za slamčicu.
Ma, nju je već sve lagano smorilo, pa i ovo vidovito podsjećanje na dana od SUBNOR-a.
– Ma, sve je to politika, a politika je kurva odvijek, zaključuje ona temu.
Šteta, jer kanilo se onu koja je cijeli radni vijek odradila u trgovini pitati štogod i o sidrenim cijenama. Možda bolje da nismo, ionako je odavno kazala da ne treba njoj gledati cijene da zna koji je trgovac kakav i koliko je skup život u ovoj našoj državi.
»Možeš kupit’ ili ne kupit’, ili imaš para ili nemaš. I to to je to«, mudro je onomad o problematici cijena zborila ona. Sidrene cijene!? Nešto tu već na jezičnoj razini ne štima.
Tko se usidrio, na koji rok, s kojom namjerom, u kojoj luci!? U kvartovskim dućanima bjesomučno se printaju stare i nove cijene, sve da su i iste.
Cvjećarica mudro precizira: »Jedini smisao sidrenih cijena ili kako god ih zvali bio bi kada bi referentni datum bio datum prelaska na euro, i cijena u kunama.
Ovo sve je čisti buling koji država provodi nad svojim malim poduzetnicima, i osobno se osjećam kao mala pizda što ću ipak sutra provesti dan ispisujući besmislena slova i brojke. Jadni smo i kukavni.«
Nema otpora, nema bunta, nema vajde od strukovnih udruga, nema koristi od e-savjetovanja. Vrijeme će ionako učiniti svoje. Svima koji će iščitavati sitne brojčice uz proizvod dade se pak zaželjeti sve najbolje.
Tu barem ništa neće skočiti 212 posto. Takvi postoci se u Dnevnicima objavljuju. Cvjećarica ipak u svemu nalazi tračak nade, kakvu takvu zadovoljštinu, mali bunt.
Eno je naletjela na fotografiju traperica, na njima cijena važeća i ona sidrena, obje iste, ali podno cijene eto i jasno izraženog stava o ministru Šušnjaru. Podno sitnim slovima piše: »Šušnjar je….«
Zato mladost ode u prosvjede. Ugledali se na kolege po Europi, ili su im jednostavno dosadile primjedbe da su pasivni. Nema tu puno razlike, svuda je nekretnina sanak pusti, plaće takve kakve jesu, razlike između onih koji imaju i onih kojima se ne da da imaju sve veće.
Svuda ista perspektiva. Jedina što u nas ima i mladost da je vaša i naša. Jedni su uvjereni da treba mijenjati štošta pa da je bolje, a drugi su uvjereni da sve treba ostati isto pa da se i njima nekad omasti brk.
Dalo bi se s mali milijun strana analizirati prosvjed i to je legitimno. Najgore je međutim to što najžešća kritika mladenačkog bunta dolazi od opskurne neke nazovi desnice.
Nije to ni kritika nego zlo što kulja svakim danom više, zlosretan neki svijet kojem smetaju studenti i đaci u prosvjedu, ali ne i »mladi« zakrabuljeni crnim kapuljačama, s bakljama u rukama, skloni veličanju svega što na fašizam, najblaže rečeno, sliči.
Uglavnom, statistički nam nije bilo nikada bolje, a svijet nikad manje zadovoljan. Dotjeralo je dotle, da je tisak od svih izjava što su ih novinari prikupili za Kolone sjećanja izvukao i onu predsjednika sabora Gordana Jandrokovića.
A on reče: »Mislim da bi trebalo popraviti način na koji komuniciramo svi u javnom prostoru. Tu ne mislim samo na politiku, nego i na medije i sve koji sudjeluju u javnim debatama, da malo umjerenije, razboritije komuniciramo, poštenije procjenjujemo ono u čemu smo uspješni, a u čemu bismo trebali biti bolji.«
Ne zvuči loše, makar samo govornik zna što ga je na ovakav istup natjeralo. Ono što govornik ne zna, ili zanemaruje, jesu istine poput one što ju je onomad za gostovanja kod Morane Kasapović u emisiji »Razgovor s razlogom« kazala arhitektica Hildegard Auf Franić.
»Onog trenutka kada vi napravite legalizaciju krimena, više ne možete očekivati da će krimen prestati«, rekla je. I sve da je mislila samo na urbanizam, univerzalna je to rečenica pogotovo za naše prilike i običaje.
Predsjednik Sabora bi uljuđene odnose, loptu koja je na zemlji. Samo, nakon toliko godina ljudima počneš ić’ na živce sve da si najbolji na svijetu. Godinama, hoćeš-nećeš skupljaš neprijatelje, ili barem one što te s podozrenjem gledaju.
I ne mora to biti »neprijateljska« okolina poput posla, ili politike, gospodarstva nekog, trgovine. Može i običan haustor, portun.
Nedavno se dogodilo jednom našem čitatelju (podaci poznati redakciji op. a.) da ga nakon 20 godina bivstvovanja, odnosno stanovanja na jednom te istom mjestu i adresi, zaustavi susjeda s četvrtog kata.
Napala ga bez puno uvoda, nasrnula pitanjem zašto je potpisao suglasnost za postavljanje paketomata ako je dotični paketomat točno ispod njezina prozora i evidentno joj kvari pogled.
Nema pri tom veze što u svom stanu odavno ne živi, što ga iznajmljuje frizeraju i što, na koncu, pogled iz njena stana puca na obližnje raskršće a ne na paketomat.
»Tako je sve počelo«, jada se naš čitatelj.
Nastavilo se kada je koji dan kasnije morao otući dva reda zidnih pločica. Eto ti susjeda s trećeg kata. Zasmetalo ga štemanje taman kad je mislio otkunjat malo.
Nema pritom veze što naš junak u svih ovih 20 godina nikakve radove u stanu nije imao, ali se se zato tuđih radova naslušao. I sve podnio bez da je riječi ikom rekao.
Mira ne donosi ni montaža nove kuhinje. Sad susjed s petog kata zvoni na vrata tek da upozori kako bi red bio da se okačila u haustoru obavijest o radovima. To je još i dobro naspram reakcije susjeda koji nije izdržao a da prezrivo ne dobaci za viđenja na stubištu onu našu staru: »A renovirate, ha?«.
I stara radna ploha stare kuhinje izazvala je prijepore. Ostaviš je u smetlarniku gdje nikom ne smeta, ostaviš obavijest da je privremeno tu dok ne dođe dan za odvoz glomaznog otpada, ma svejedno se nađe susjed koji povrijeđenih osjećaja, jer »zajedničke su to prostorije i šta bi bilo da svi tako«.
»Vrhunac je bio jutros kad me susjed s trećeg kata pred ulazom pita je li moja Vitara koja im je svaki dan parkirana na ulazu u garažu? »Koje boje?«, upitam u strahu. »Siva«, kaže on. »A moja je bijela«, sretno ću ja.« Nakon dvadeset godina susjedi su našem junaku posvetili punu pažnju. Iz čista mira.
Elem, bio čovjek kriv ili prav, nakon tolikih godina jednostavno počne ljudima ići na živce. I oni njemu, dakako. Sidrene cijene!? Lako to, ma u nas je sidreno sve, politika i njeni protagonisti ponajprije.
Taman da krene ići na živce, bilo s razlogom ili ne. Gradsko vijeće Grada Splita donijelo je odluku o poskupljenju usluga Čistoće i to takvu da fiksni dio računa za odvoz otpada raste za 212 posto!
Šuta je Šušnjar. Tomašević najavljuje poskupljenje komunalija. I on je Šušnjar. Svi smo mi, ako ćemo pravo, Šušnjar, svi beznadežno usidreni.