I dok su odnosi SAD-a i Kine u silaznoj putanji, dok Ameriku tek počinje tresti novi slučaj vezan uz aferu ex predsjednika Donalda Trumpa koji može eksalirati do ozbiljnih nemira, u Ukrajini se rat nastavlja. Mađarski premijer Viktor Orban poručuje da treći svjetski rat više nije prijetnja, nego realnost. A u svim tim okolnostima u Kijev dolazi hrvatski premijer Andrej Plenković.

Nije tajna da je on veoma blizak, ne samo po stranačkoj pripadnosti, već i osobno, šefici Europske komisije Ursuli von der Leyen, a i predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu, pa njegov posjet treba promatrati ne samo u svjetlu hrvatske vanjske politike, već i u pogledu statusa koje on osobno, a time i Hrvatska, uživa u samom vrhu institucija EU-a. I dok ga u Hrvatskoj mnogi optužuju za dezavuiranje institucija, to sigurno nitko ne bi mogao reći za europske institucije – Plenković je apsolutno usklađen s politikom vrha Unije prema Ukrajini, od ekonomskih sankcija Rusiji pa sve do naoružavanja Ukrajine i sudjelovanja u zajedničkoj nabavi streljiva i drugog naoružanja.

Plenkovićeva karijera već je dugo vezana uz Ukrajinu, još otkako je bio šef promatrača Europskog parlamenta na izborima u toj zemlji 2015. godine, dakle u trenutku kad je Krim već bio anektiran i kad su poznavatelji prilika i tvrdili da prijeti rat koji je kasnije i izbio. Svakome normalnom već tada je bilo jasno da aneksija jednog dijela Ukrajine znači i početak agresije Rusije, ali proces se dugo kuhao, sve dok 2022. rat nije postao realnost. Plenkoviću je, očito, to bilo odavno jasno jer je osobno svjedočio zbivanjima u Ukrajini, a danas pak, može se reći, ne samo u ime Hrvatske, nego i u ime EU-a poručuje da će podrška Ukrajini ostati – bezuvjetna. Naravno, ondje su i moldavska predsjednica Maia Sandu, slovački premijer Eduard Heger i slovenski premijer Robert Golob, pa je riječ o cijelom paketu podrške, ali Plenković ima ponešto istaknutiju poziciju s obzirom na »povijest bolesti« Ukrajine.

Ispravno je detektirao i da je za tijek rata u Ukrajini, gdje su vojne snage oslobodile već skoro 50 posto okupiranog teritorija, ključna bila odluka ukrajinskog vrha iz veljače 2022. godine da ostane u zemlji. Doista, da predsjednik Volodimir Zelenski sa svojim suradnicima nije u Kijevu, a povremeno i na terenu, ovaj bi rat sigurno imao drukčiji tijek. Da se svakodnevno osobno ne oglašava, ne informira i ne hrabri svoje sugrađane, tijek rata bio bi potpuno drukčiji. Ta taktika presudna je, mada često izgleda kao da se sve svodi na jednog čovjeka, njegovu volju i odlučnost da potjera Ruse iz svoje države.

Ta istaknutost samo jedne osobe, doduše, trenutačno karakterizira i hrvatsku politiku. Srećom, daleko od rata, u Hrvatskoj premijer na sebe isto preuzima ulogu donositelja (skoro) svih odluka. Liječnici ne žele za stol ni s kim nego s njim, Petrokemiji mora presuditi on, odluku o izbornim jedinicama donijet će premijer, kažu čak i njegovi suparnici u vlastitoj stranci. Ne može se reći da Hrvatska nema lidera, ali opozicija na to luduje, tvrde da se ponaša kao Luj XIV. provodeći geslo »država, to sam ja«, da to dovodi do bahatosti s jedne strane, a s druge do urušavanja institucija, jer svi ministri, stručnjaci, razni ravnatelji i direktori javnih poduzeća ne mogu ništa bez Andreja Plenkovića. Njegova je zadnja.

No, s druge strane, dok je nekadašnji predsjednik glavne oporbene stranke Davor Bernardić u prvom Plenkovićevom mandatu stalno vikao »izbori odmah«, sadašnje vodstvo SDP-a ponavlja frazu »državu vode nesposobni ljudi, neka se maknu i prostor daju onima koji znaju«. Istovremeno s tim, HDZ je stalno na oko 30 posto podrške građana u anketama, dok je SDP po posljednjem istraživanju na 12 posto. To je skoro trostruko manje.

Čini se, dakle, da hrvatski građani nemaju nikakav problem s tim Plenkovićevim leadershipom. Jednako kao što figura Zelenskog u vojnoj odori ulijeva povjerenje Ukrajinaca u vlast u ratu, tako i lik i djelo Plenkovića, čini se, za hrvatske građane predstavlja jedinu političku figuru koja garantira stabilnost. Uloga koju povremeno ima i na europskoj sceni, kao jučer, vjerojatno samo jača taj dojam one trećine birača koji bezuvjetno glasaju za HDZ, a kako je poznato, ta je trećina uvijek dovoljna i za relativnu izbornu pobjedu.