Koliko god se riječka gradska vlast trudila naći zakupca komercijalnog dijela broda »Galeb«, ne ide. Za natječaj koji je okončan, unatoč nadama gradonačelnika Marka Filipovića koji je objavio da postoje dva zainteresirana partnera, nije stigla ni jedna ponuda.

Gradonačelnik je razočaran, a mogli bi biti razočarani i građani Rijeke budući da će »Galeb« izgledati kao očerupana ptica ne uredi li se oko 1.000 kvadrata komercijalnog prostora koji uključuje ugostiteljski objekt i hostel. I nije samo riječ o estetskom dojmu koji će imati građani kada »Galeb«, a valjda hoće jednom, sleti na riječki Molo longo nakon što je krajem 2019. godine otegljen u kraljevički škver na remont.

Jer, ne nađe li se zakupac, Grad Rijeka će morati snositi sam sve troškove održavanja broda muzeja.

Priča o »Galebu« mogla je biti uspješna priča iz grada koji doživljava turističku renesansu.

Titov brod je magnet za mnoge i vjerojatno bi ga brojni riječki gosti sa zadovoljstvom posjetili. No, stvari se nisu razvijale prema očekivanjima. Brod »Galeb«, za razliku od broda »Jadran« zbog kojega je premijer Andrej Plenković odlučio zaoštriti odnose s Crnom Gorom koja ga je prisvojila, nije imao potporu državne vlasti. Ona se prema njemu odnosila maćehinski.

Istina je da je tadašnji ministar kulture Božo Biškupić 10. listopada 2006. godine potpisao rješenje kojim se Titov brod proglašava pokretnim kulturnim dobrom. Grad Rijeka je imenovan privremenim skrbnikom broda 7. prosinca 2007. godine, a kupljen je 2009. godine za oko 100.000 eura.

Niti je država imala želju pomoći oko brige za kulturno dobro, niti je Grad Rijeka imao sredstava da krene u ozbiljniju obnovu. Krpalo se koliko se moglo, a stvari su krenule nabolje 1. lipnja 2017. godine kada je on, uz Palaču šećerane, postao dio projekta »Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine«. Do tada je iz gradskog proračuna na brod »Galeb« potrošeno više od 10 milijuna kuna. Još kada su za taj projekt osigurana bespovratna europska sredstva od gotovo 70 milijuna kuna, činilo se da je priča s obnovom »Galeba« gotova stvar i da će on relativno brzo, barem u godini Europske prijestolnice kulture 2020., postati riječki kulturni i turistički adut.

Radovi na obnovi započeli su krajem 2019. godine, nakon što je s tvrtkom Dalmont 29. studenoga 2019. godine, znakovit datum, potpisan ugovor vrijedan oko 62 milijuna kuna. Gradska vlast bila je optimistična, bolja budućnost za »Galeb« bila je neupitna. Barem je u to bio uvjeren tadašnji gradonačelnik Vojko Obersnel. Kada ga je tadašnja gradska vijećnica HDZ-a Ivona Milinović početkom 2020. godine pitala koliki je ukupan trošak obnove i kada bi ona trebala biti gotova, u pisanoj varijanti Obersnel joj je odgovorio da je investicija vrijedna oko 60 milijuna kuna, a da bi sve trebalo biti gotovo do kraja siječnja 2021. godine.

Taman za svečano zatvaranje Europske prijestolnice kulture koja je počela Industrijskom operom, a trebala je završiti vezanjem broda muzeja uz Molo longo. Sve što se nakon toga događalo nikako nije išlo na ruku riječkoj gradskoj vlasti i Obersnelu.

Odmah nakon svečanog otvorenja projekta EPK, proglašena je pandemija koronavirusa. To je zaista bila objektivna okolnost koja je otežavala i provedbu EPK projekta, ali i realizaciju kapitalnih kulturnih projekata. Ono što je bilo zamišljeno da će biti gotovo tijekom godinu dana EPK-a, prolongirano je, a tek sada su poznati okvirni datumi otvorenja nove zgrade Gradske knjižnice i obnove »Galeba«. S tim da se uz obnovu »Galeba« veže još jedna neugodna informacija.

Ta je investicija gotovo dvostruko skuplja od onoga što je u odgovoru Ivoni Milinović naveo Obersnel. Već sada je izvjesno da su troškovi premašili sto milijuna kuna, a koliki će oni zaista biti, bit će poznato kada Marko Filipović podvuče crtu, odnosno kada obnova bude gotova. »Galeb« je siroče za hrvatsku državu o kojemu se odlučio skrbiti Grad Rijeka jer nitko drugi nije htio.

Unatoč tome što je riječ o kulturnom dobru. Većina stvari koja je mogla poći krivo kada je riječ o toj skrbi, pošla je.

Protivnici realizacije tog projekta najradije bi vidjeli »Galeb« potopljen ispred riječke luke. Obnova se otegnula preko svake mjere, zakupaca nema, troškovi su probijeni za gotovo sto posto.

Krenuti u realizaciju tog projekta imalo je smisla, ali previše je otvorenih pitanja u cijeloj priči zbog kojih je nemoguće ne postaviti pitanje: Je li vrijedilo, druže Tito?