U Hrvatskom saboru održan je okrugli stol „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca” i to je sramota. Organizatore tog nakaradnog sijela, baš kao i sve one koji su ih pripustili u Sabor trebalo bi natjerati pred ploču da milijun puta napišu – okrugli stol „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca” je sramota. Pa dok ne shvate.

Sramota, i ruglo, i tuga, i jad, i poraz i dokaz da idemo u posve krivom smjeru, tamo gdje se nije činilo da će ovo društvo ikada ići.

To da se radi o sramotnom događaju jedino je što je normalnom čovjeku bjelodano jasno. Sve ostalo, sva pitanja zašto nam se to dogodilo i kako je moguće da nam se dogodilo ostaju tek djelomično odgovorena.

Što vrijeme više prolazi odgovori su sve manje jasni, a pitanje zbog čega se u nas događa to mahnito jahanje na ustaštvu biva sve većom misterijom.

Nije da nam je gore i da lošije živimo, nije da nas itko kinji, ali vrag ne da mira.

Jest, na društvenim mrežama je svega, tamo se lako glibom nabacivati, ali teško da je za stolom onih običnih obitelji to crno crnilo tema. Zašto bi i bilo kad ne rješava ništa, kad ne plaća račune, kad ne obrazuje djecu, ne čuva zdravlje. Zašto bi bilo kad je krivo i loše i strašno.

Koji su, do vraga, motivi i onih koji su skup organizirali da mogu kazati kako je Jasenovac bio radni logor u kojeg se s veseljem išlo i u kojem se samo od starosti i bolesti umiralo, i koji su motivi onih koji su ih u Sabor pustili perući ruke proceduralnim nekim stvarima koji im eto ne daju da išta zabrane, da igdje povuku crtu pa makar ta crta jasno dijelila bezumlje od razuma.

Svi odgovori su toliko profani da ih se treba bojati, bilo da se radu o pukom grebanju sitneži za šaku škuda, bilo da se radi o pustim snima o danu kada će na vlast doći šačica revizionista da kroje i vedre i oblače kojekako.

Granice negdje mora biti, netko je mora povući, u protivnom biti ćemo hrpa divljeg svijeta i ništa više. Granice, na koncu, propisuje Ustav, ona ‘knjižica’ na koju smo zaboravili.

Činjenica da je Jasenovac bio mjesto užasa i čistog zla, koliko god da je žrtava bilo, morala bi biti granica. Tema je to o kojoj bi skup nazovi znanstvenika mogao razgovarati eventualno u kakvoj opskurnoj birtiji za vlastiti opskurni gušt i to pazeći da ih nitko ne vidi, ali kad je pripustiš u prostorije Sabora eto priloga u Dnevniku taman da ona klica zla nikne još ponegdje. Jer zavodljivo je zlo.

U Saboru skup i odmah dobiješ temu, prilog i razgovor intoniran taman tako da više ne znaš za koga to javni servis navija. A to je najbolji dokaz da je, nažalost, okrugli stol ispunio nakaradnu svrhu.

Skup je u Sabor doveo Klub zastupnika stranaka Domino i Hrvatski suverenisti. U Dnevniku, koji sat nakon sramotna sijela, gosti Igor Peternel, Dominov čovjek, i SDP-ova zastupnica Kristina Ikić Baniček. Famozno pravilo zastupljenosti dviju strana i opet je zgodan plašt da se proturi svašta, da se granica ne povuče, da se likuje što se povući ne mora.

Peternel priča o znanosti i o radosti da su na vlasti oni koji su dozvolili da se otvori tema. Ikić Baniček zato pravo veli kako promociji fašizma nigdje nije mjesto. Pa ako već treba na javnom servisu pričati o povijesnim temama onda bi o njoj trebali pričati znanstvenici s pedigreom, oni koji imaju legitimitet, oni iza kojih stoje i neki svjetske relevantni radovi, reče Baniček.

Možda je samo dojam, ali nekada su naše institucije od značaja učile ljude, obrazovale, objašnjavale što je pravo a što krivo. Sada ili šute, ili pozovu obje strane pred kamere pa neka se narod misli, neka bira, neka se iživljava po društvenim mrežama, neka njeguje najniže strasti da nas na koncu izjedu do kosti dok svijet kraj nas, kakva god da je, prolazi.

I nije to samo HRT koja kalkulira kako se postaviti da bi se sutra preživjelo, šute i akademici, šuti pravosuđe, šuti zdrav dio Crkve, šutimo svi bilo da smo satrveni od muke i vazda istog, bilo da nas je jednostavno strah. Jer ako je granica prijeđena sve je moguće.

I ako je u Hrvatskom saboru održan jedan ovakav skup bit će njih i još. I to što će ih biti opet će se pravdati proceduralnom nemoći.

– Što se tiče tog okruglog stola, on bez ikakve dileme predstavlja političku provokaciju dvije političke stranke, njihovoga kluba, koje su to svjesno i namjerno organizirale u Hrvatskom saboru – kazao je dan nakon premijer Plenković.

I to je dobro. Onda je podsjetio na riječi predsjednika Sabora Jandrokovića da ne postoje mehanizmi zabrane ako neki od klubova u Saboru želi raspravljati o nekoj temi. I to je loše, jer procedura je jadno opravdanje.

Onda je predvidio da spomenuta provokacija političkim opcijama koje su je organizirale neće donijeti ništa osobito, već će ostati one tamo gdje i jesu. I u pravu je, na političkoj nekoj ljestvici ostati će tamo gdje jesu i Domino i Suverenisti, koliko god na tren bili samozadovoljni.

No, porazna je već sama činjenica da su na ovaj način svijetu pokazali da im se štošta može.

– A što se nas tiče, mi poštujemo žrtve Jasenovca, sve žrtve fašističkog i ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu i nemamo nikakav doticaj ni s organizatorima, ni govornicima na tome skupu – poručio je Plenković u ime svoje stranke.

I to je dobro. Makar, što uopće znači riječ provokacija i ima li u njoj snage da garantira kako će se o ozbiljnim temama ozbiljno razgovarati mimo jeftinih dnevno političkih interesa!?

Jer, ako je samo provokacija je li onda provokacija i kad par stotina tisuća ljudi kliče pozdrav pod kojim su ljudi u Jasenovcu ubijani!? Ili je to tanka linija od provokacije do provokacije!?

Tko će ga znati, baš kao što nitko ne zna koja je to razlika između saborske provokacije i onog momka u Puli protiv kojeg je, dan poslije skupa, podnesena prijava jer je uznemiravao građane nacističkim pozdravom.

Da je momče bilo u Saboru ne bi mu se, sve se čini, dogodilo ništa.

A da samo mijenja stalna jest svjedoči slučaj Penava, slučaj čelnika DP-a koji je ne tako davno ustaše i domobrane htio prikazati kao žrtve, a sad mu je skup u Saboru koji mu organiziraju bivši stranački drugovi neozbiljan i dijeli hrvatsko društvo. Kažu da vlast kvari ljude, u slučaju Penave bit’ će da vlast popravlja ljude, kadikad i makar mrvu.

U Hrvatskom saboru održan je skup koji je jednostavno sramotan. U informativnim emisijama sve se riješilo tako da se dade prostora i ovoj i onoj strani. A onda se središnjoj informativnoj emisiji HRT-a u istu najavu uvezala jagma za ulaznicama što vode u HNK i „Orašara” i pomama za ulaznicama što vode u dvorane diljem Hrvatske u kojima će pjevati Marko Perković Thompson.

U redu se od zore stajalo i za jedno i za drugo, ma dok se u jednom prilogu redale izjave ljubitelja baleta i pohvale Orašaru, u drugom prilogu su se iz reda Thompsonovih fanova birala čeljad koja poručuje da na koncert ide za dišpet.

„Partija neka sudi, a mi ćemo pjevat”, reče jedan od sugovornica. Nije koncert okrugli stol, daleko do toga, ali jest istina da je sva polarizirano.

Pri tom je malo kome bitno da je Peternelu, kako su to primjetili novinari Indexa, narasla kosa. Onako kako je drvenom liku iz bajke rastao nos, njemu je izrasla kosa. I to nije nimalo slučajno.

Inače, u istom tom Dnevniku najavio je Peternel i kako će isti klub zastupnika u Saboru organizirati raspravu o tome što današnja djece danas u školama uče.

Za očekivati je gotovo pa u vlas isti scenarij, hrpu nadriznanstvenika koji udaraju po povijesti ponajprije, a onda i po koječemu drugom što im se čini zgodno za nasilno prekrajanje i kratkoročno političko likovanje.

Kosa će u Peternela rasti do afro frizure, a ljudska vrsta će biti još zericu tupavija.

Jer, kako to lijepo reče mislilac na čije zagrebačko gostovanje se nedavno pohrlilo, što je više smeća od informacija kojim nas obasipaju, to smo gluplji.