Blažena vremena koja opjevati nisi mogao nego guslama. Brkati čiča sjeo bi nasred prostorije, teatralno naslonio instrument na koljeno, zasukao brke, pljunuo u šake, pa udri! Deseterac ne samo da je nudio savršenu rimu, nego je k’o na pladnju donosio romansiranu istinu u koju se nije sumnjalo, niti se imalo zašto sumnjati. U pjesmi se toj točno znalo tko je junak, a tko šuft.

​Danas je, dakako, sve drugačije. Danas, da bi ilustrirao čudesa što nas ne puštaju na miru, moraš posegnuti za zakučastim tekstovima novovalnih zvijezda, pa iz njih kao iz taloga kave iščitavati što je istina, a što pjesnička sloboda. No, kad si majstorica poput Severine i kad na lageru imaš uradaka koliko je dana u godini, onda se tu nađe za svakog ponešto. Pače, a to je još i važnije, svaki stih kad-tad dođe na red i dobije potvrdu valjanosti tamo gdje se najmanje nadaš. E pa, dobrodošao u klub…

Dobrodošao u klub
Sjedi, udobno se smjesti.
Prevarenih ima svud,
Zar to nisu dobre vijesti?
Mene ti, a tebe ja,
Ama svima to se desi.
Dobrodošao u klub
Oko za oko, zub za zub.

Dragan Kovačević, sada već bivši čelnik nečega što se zove Janaf i što, kako to odavno reče pametan neki svijet, funkcionira tako da imaš cijev kroz koju teče nafta pa si uspješan što god radio kao čelnik, imao je svoj klub da bi sad imao, i on i mi, svoju aferu. Ovo ‘mi’ valja shvatiti krajnje uvjetno, jer se mi, ako tako krstimo narod vulgaris, ovom temom bavimo isključivo u kafićima i to na razini težeg bizarluka. Narod običan tako ima klub za koji navija, kojem je odan od malih nogu, klub u koji ga je onomad odveo otac pa mu je krv na naglo obojena u boju najdražeg dresa. Ako je pak u pitanju mlađi neki uzorak, taj ima klub u koji će dobauljati i iz kojeg će dobauljati tjeran taktovima očajne neke glazbe.

​Kovačević je, međutim, imao klub druge vrste. U njemu se nisu družili svi, ali ih je bilo svih vrsta, u njega nije dolazio svatko, ali su svi za tim šankom – za koji je predsjednik države kazao kako je bio ružan – bili k’o isti, ili su barem tako mislili. A sutradan, kad bi se nakon klupskog brijanja vidjeli na cesti svi ti ministri, glumci, ljevica, desnica, ovi i oni, nisu jedan drugom padali u zagrljaj, nego bi se pogledali značajno u prolazu, udijelili jedan drugom zagonetan smiješak, ako se već nisu ovlaš lupili po ramenu tek da se zna da ih veže klupska prostorija s lošim šankom i malo kvadrata.

Čita i sluša birtija te detalje što cure iz nazovi istrage, pa kako nema guslara, sama slaže moguću sliku i priliku afere.

U Klubu tako bijahu sami muškarci koje od običnih muškaraca dijeli to što znaju kako se karta bela, bude ministar, štuje rodbina muška i vode ozbiljni razgovori. Na ulazu, baš kao u filmovima s akcijskim junacima i špijunima u službi njenog Veličanstva, oni ostavljaju mobitele u kartonsku kutiju za cipele, da ne bi bilo da ih išta ometa i da ne bi, ne daj bože, koji labilniji klubaš pao u napast, slikao aktualno klupsko stanje, pa fotke okačio na svoj zid društveni. U Klubu sami muškarci, ne zato što to društvo žene ne voli i ne cijeni, već jamačno zato što svaki scenarist onog već spomenutog holivudskog akcijskog hita na kojem su klubaši odrasli dobro zna da žena na brodu i u klubu znači nevolju. Tu se čini sve da odnosi budu čim čišći i da su članovi kluba fokusirani na bitno. Povjerenje međusobno tu je toliko da te nitko ne pita ‘što ti je to u vrećici’ kad s vrećicom u klub ušetaš. Zna se, uostalom, što u vrećicama nosi običan svijet, a što onaj klupskoj sceni odan. Tu su svi ‘al pari’, svi jedan drugom na usluzi, svi važni i svi dobrodošli. Jer, nikad ne znaš kada će tko kome zatrebati. To je neki kafić Uzdravlje u kojem se, kad se zatvore vrata, skidaju stranački dresovi i gledaju neki drugi interesi, kako pojedinca tako i zajednice.
Treba li se onda čuditi kako po kavanama za onog koji je klub osovio na zdrave noge vele kako je zapravo bio simpatičan lik, načitan i druželjubiv, onaj koji u startu nudi pomoć i uslugu kad zatreba, dobričina neka dobrohotna, skoro pa Robin Hood nekakav. Da nije, kao da bi mu dali da preko reda za života nabavi dva grobna mjesta među velikanima Mirogoja.

Drugi krak analize uz kavu i gorki tjera nešto ozbiljnijim putem, iako je mjesto radnje isto. Lako je, naime, zamisliti Martinje godine tamo neke, feštu od gemišta u osvit predsjedničkih izbora i veselo društvo za šankom koje ni ne sluti kako je u ulici, tu koji kućni broj dalje, među grmljem i parkiranim automobilima, cijela svita hajduka i uskoka. Tu Sokol zove Orla, zadovoljan što nakon svih dana, tjedana i mjeseci upornog praćenja ima na dlanu i vrećicu i onog tko je nosi i onog tko će je primiti, pa bio u njoj kulen ili novci neki. Sve što treba je zaskočiti negativce. Ali, bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće. S jedne strane oni koji čuvaju poredak, s druge strane oni koji čuvaju prvog gospodina. I eto pat. I eto odgode. I eto još desetak mjeseci čekanja za Sokola i Orla, da bi ih, kad je konačno akcija došla kraju, napalo sa svih strana baš kao da se njima tog Martinja nije išlo doma umjesto da čuče pred klubovima.

Ima materijala za analizu još. Istraga, primjerice, uvodi i nove neke kriterije uspješnosti i neuspješnosti pojedinca, jer očito uspješan nisi kad u pick up velikom ne znaš skloniti milijun kuna bar, baš kao da je pick up čarapa u kojoj se novci drže. Začudan je i podatak da onaj kojeg prate kad shvati da ga prate baca s mosta mobitele u rijeku, jer svatko tko je i jedan film s Liamom Neesonom odgledao zna da od toga nema vajde i da se mobiteli ne bacaju tek tako i bilo gdje. Zapravo, svoj ovoj aferi i fali samo dobar akcijski junak pa da sve to razbuca, a ne da dobra priča skrene u sudsku trakavicu umjesto da se riješi na mišiće, ako ne i napetom partijom bele.
​Dobar klub, a ovaj je dobar s obzirom na to da su u njega svi dolazili iako nitko za njega ne zna, dobro filmovanje zaslužuje. Dok se ne dogodi i to, tu je bezvremenska umjetnica Severina i stihovi poput onih koji proročanski kazuju: »Ali tebi očigledno sve to bilo malo je, zbog tvoje glupe slabosti sve u vodu palo je.«

I dok birtija tjera svoje, jer se normalan svijet ionako dalje od toga ne može dobaciti, biva jasno da je ova zemlja poprilično beznadežan slučaj. Tko je što znao, tko je što naredio, tko je koga s koliko novca potkupio, tko je dobio posao a tko nije, što rade i ne rade organi za gonjenje, kad se uhićuje i hapsi a kad ne, sve to i mali milijun drugih pitanja zapravo su tek puka igra koja nikakva rezultata neće dati. Klubovi, naime, s takvim rizikom računaju, ukalkulirali su i gubitak u shemu toliko široko razgranatu da joj naškoditi ne može nitko i ništa. Klupska scena je doživjela udarac, ali će se brzo od toga oporaviti, jer nema junaka da sve te puste klubove stavi pod ključ, pa makar da u klubove ne ide. A kada nema junaka nema ni guslar posla. Ostade nam samo pjevušiti onu »Dobrodošao u klub«.