Dok hrvatski demografi pozivaju na uzbunu zbog ubrzanog iseljavanja mladih iz zemlje i padanja nataliteta, nezapaženo je prošla vijest da je nova vlada u Poljskoj uvela porez na banke, od kojeg će novac usmjeravati u demografsku obnovu.

Poljska će obitelj za svako dijete nakon prvorođenog dobivati mjesečnu državnu pomoć u visini od 500 zlota, što iznosi oko 12 posto prosječne plaće, prema Bloombergu. To znači da obitelj s troje djece dobiva 1.000 zlota, odnosno četvrtinu plaće. Preneseno na hrvatske prilike, obitelj bi za drugo dijete dobila gotovo 700 kuna.

Za troje djece dobivala bi 1.400, a za njih petoro 2.800 kuna potpore mjesečno. Očito, poljska vlada ne misli poput Banskih dvora – da će problem nataliteta popraviti jednokratnom naknadom od 7.000 kuna po djetetu, već je pripremila opsežnije mjere koje bi trebale smanjiti i iseljavanje. Službena Varšava je podigla minimalne plaće, smanjila je poreze na primanja slabije plaćenih Poljaka te skratila dob za odlazak u mirovinu. Smislila je i golemi plan investicija u sljedećih nekoliko godina, u vrijednosti od polovine poljskog BDP-a, kako bi dodatno ubrzala gospodarstvo i zapošljavanje ljudi.

Liberalni krugovi i mediji žestoko napadaju vladajuću poljsku Stranku prava i pravde, kao populističku. Bloomberg tvrdi da je rasipnička jer za djecu izdvaja više nego bogata Norveška.

Europska komisija smatra da će dotacije za djecu nepotrebno povećati proračunski deficit na 3,4 posto BDP-a, a potpredsjednik Komisije Valdis Dombrovskis napao je Varšavu jer je dob za umirovljenje vratila na 60 godina za žene, a 65 za muškarce – iako će to mladima omogućiti lakše dobivanje posla.

Tražeći razloge za popularnost vladajuće stranke, jedan poljski liberal optužio je svoje sugrađane da su »spremni prodati dio svojih sloboda za veću financijsku udobnost«. Kritičari stalno napadaju poljsku »populističku i desnu« vladu i zbog pritiska ustavni sud, ali prikrivaju socijalne i ekonomske mjere koje ona poduzima.

Mnogi se pitaju kako je radikalna stranka mogla doći na vlast u najuspješnijoj europskoj tranzicijskoj državi, koja jedina nije osjetila ekonomsku krizu. Kako to da u poljski parlament nije izabran nijedan zastupnik ljevice? Mediji ističu da je poljsko gospodarstvo iznimno napredovalo, ali često prešućuju da većina Poljaka od toga nije imala puno koristi i da su njihove plaće stagnirale, dok su dohoci najbogatijih skočili. Kritičari su zabrinuti isključivo za banke i  kompanije, tvrdeći da im poljska vlada stvara nestabilne uvjete za poslovanje. Tim kritičarima uopće nisu važni ljudi – kao da ljudima ne trebaju sigurni i stabilni uvjeti za život, rad i za nastavak vrste.

Nejasno je kako će završiti poljski projekt demografske obnove. Izvjesno je da vlada želi Poljsku učiniti udobnijim mjestom za život i zaštititi ljude od stihije europskog slobodnog tržišta, na ovaj ili onaj način. Europom kruži bauk od radikalno desnih i lijevih stranaka, koje imaju slične ciljeve kao Poljaci.

»Normalne« narodne i socijaldmokratske stranke u europskim državama mogu ih zaustaviti. Što ih sprječava da napokon počnu raditi za ljude, nakon što su godinama radile u korist banaka i kompanija? Nije li tragično da je raditi za ljude postao krimen koji se naziva populizmom?