Gospodarsko stanje u zemlji je teško, a nakon promjene vlasti sve su oči uperene u buduću Vladu i njezine prve poteze. Nije sporno da Vlada ima glavnu ulogu u izvlačenju zemlje iz krize. No, neobično je što se gotovo nitko ne pita što će napraviti Hrvatska narodna banka. Za razliku od članica eurozone, Hrvatska ima vlastitu valutu i monetarnu suverenost, barem na papiru.

U svakoj suverenoj zemlji vladina ekonomska politika treba imati partnera u monetarnoj politici. Naši političari središnju banku gotovo ne diraju, kao da oko nje cvjetaju ruže, kao da nije suodgovorna za duboku krizu u Hrvatskoj i kao da ne može ničim pridonijeti izlasku iz nje.

Središnja banka u Turskoj, primjerice, osjetno je ublažila gospodarski pad u toj zemlji koji je 2009. iznosio 4,8 posto. Da se turska monetarna politika nije promijenila, pad bi iznosio dodatna 3,2 postotna boda, ili ukupno 8 posto – prema analizi turskih ekonomista, objavljenoj na mrežnoj stranici MMF-a. Turska je banka napustila fiksni tečaj nacionalne valute te uvela politiku ciljane inflacije koja podrazumijeva plivajući tečaj, dok je referentnu kamatnu stopu drastično snizila, za više od 10 postotnih bodova. To monetarno popuštanje omogućilo je turskom gospodarstvu više novca s niskim kamatama, dok hrvatsko grca u nelikvidnosti koja je dosegnula 40 milijarda kuna.

Rezultat je poznat. Turska je bila jedna od zemalja najteže pogođenih krizom, a danas je među onima s najvišim stopama rasta u svijetu. One koji su još opterećeni predrasudama o Turskoj, valja upozoriti kako bi ta zemlja – da je članica EU – bila peto najjače gospodarstvo Unije. Prosječna turska plaća danas je veća od prosječne hrvatske, prema paritetu kupovne moći. Možda je nominalno niža od hrvatske, ali su cijene u Turskoj niže, pa Turčin za svoju plaću može kupiti više nego Hrvat.

Hrvatske vlade, Sanaderovu i Kosoričinu, s razlogom se kritizira da su gospodarstvo ostavile na cjedilu. Poslodavci su od vlada tražili smanjenje proračuna i poreznog tereta, a s druge strane priželjkivali su antirecesijske mjere – više novčanih poticaja kako bi gospodarstvo lakše izašlo iz krize. Vlade nisu poduzetnicima bitno snizile troškove, a za stimulacije nisu imale novca. Kako su objašnjavali Kosoričini ekonomski savjetnici, Vlada u dobrim vremenima nije štedjela, pa u krizi nije mogla više trošiti.

No, slučaj Turske, a posebno Velike Britanije – u kojoj je središnja banka od 2008. u gospodarstvo ubrizgala 275 milijarda funa – pokazuje da novac može dijelom stvoriti središnja banka. Zbog »tiskanja« dodatnog novca te zemlje nije pogodila značajnija inflacija.

Nitko pametan ne tiska novac neumjereno, jer to dugoročno izaziva inflaciju, ali pametne zemlje to sredstvo koriste kratkoročno, kao uspješnu antirecesijsku mjeru. Naša središnja banka neumjereno se boji inflacije. Stoga radije pristaje na novčanu sušu, a u recesiji je još i pojačava. HNB novac otpušta smanjivanjem obveznih rezervi banaka, ali on ne stiže do gospodarstva. Stoga, HNB svako malo taj povlači s tržišta. Novac ne stiže gospodarstvu jer su mu kamate previsoke, a HNB ne čini puno da bi ih snizio.

Nije sporno to da Vlada treba pritegnuti proračun i smanjiti troškove gospodarstvu. Ali takva politika, sama za sebe, neće imati kratkoročne koristi, kao ni u Grčkoj, već će samo pojačati recesiju koja se upravo širi iz eurozone. Vlada treba koristiti pomoć HNB-a.

 Istina, neki ekonomisti upozoravaju da je monetarna politika HNB-a u posljednjih 17 godina postala toliko neprilagodljiva i rigidna, da bi svaka, makar i najmanja promjena koncepta, uzdrmala tečaj kune i gospodarstvo. Nevolja je, međutim, što se hrvatski financijski problemi pogoršavaju i kad HNB radi po starom.