Svi se u eurozoni bave Grčkom, ali zato što žele spriječiti proširenje krize u svoje zemlje, a ne zato što su zainteresirani za rješavanje grčkih ekonomskih nevolja. Zbog toga su čelnici eurozone i otpisali Grčkoj polovicu duga te istodobno odlučili da će nastalu rupu pokriti s više od 100 milijarda eura, koje će vjerojatno dobiti najugroženije europske banke, odnosno najveći kupci grčkih državnih obveznica.

Grčkoj vladi i narodu čelnici eurozone ponudili su, pak, samo nova odricanja i štednju. Sve to dodatno pogoršava stanje u Grčkoj, jer njoj ne trebaju samo restrikcije, nego joj je nužan svojevrsni Marshallov plan kako bi podigla vlastitu industriju i BDP. Što Grci više štede i odriču se, njihovo gospodarstvo pada u sve veću krizu. Krešu se grčke plaće i javna potrošnja, a time se smanjuje i potražnja za proizvodima.

Tako grčki BDP posustaje, a padaju i prihodi državnog proračuna. Grčka vlada će uzaludno smanjivati proračunski manjak, jer će svakom novom uštedom još više usporiti gospodarsku aktivnost, a time i izglede za ekonomski oporavak te za otplatu preostalog duga.

Poznato je da nikakve restrikcije ne mogu gospodarstvo izvući iz krize ako nisu praćene mjerama za povećanje potražnje i za poticanje ekonomske aktivnosti i rasta, u čemu veliku ulogu imaju središnje banke. U monetarno suverenim zemljama poput SAD-a i Britanije središnje su banke tijekom tri krizne godine ubrizgavale novac u gospodarstvo. Britanci procjenjuju da su zahvaljujući tome uspjeli podići BDP za 1 do 2 posto godišnje.

Grčka ne može novac središnje banke upumpavati u ekonomiju, jer je postala članica eurozone u kojoj monetarnu politiku određuje Europska središnja banka, prema potrebama Njemačke i drugih najjačih ekonomija. Mnogi kažu da bi Grčkoj bilo lakše da izađe iz eurozone, vrati drahmu i svoju središnju banku. Ovako, ne ostaje joj drugo nego beskrajno kresati plaće i potrošnju, odnosno granu na kojoj njezino gospodarstvo sjedi. Slične muke očekuju Portugal, Španjolsku i Italiju.

Da je Island u eurozoni, možda bi doživio istu beznadnu priču. No, kad ga je 2008. žestoko pogodila financijska kriza, Island je pozvao MMF koji je ovih dana objavio kako je ta visokorazvijena državica uspješno završila trogodišnju suradnju s tom institucijom, a sada je krenula na put oporavka. Islandska vlada reforme je provela bez drastičnih rezova potrošnje. Na tome je inzistirala sama islandska vlada, a MMF je prihvatio njezin ekonomski okvir jer mu je bilo najvažnije da su vladine mjere konzistentne i ostvarive.

Zanimljivo, taj novi pristup Fonda, u slučaju Islanda, ovih je dana javno pohvalio Joseph Stiglitz, američki ekonomist, poznat kao dugogodišnji žestoki kritičar MMF-a i njegovih nekadašnjih preporuka o kresanju potrošnje.

Novi pristup MMF-a pokazuje kako nije točno da bi Fond od Hrvatske tražio samo kresanje plaća za 30 posto, kako je to rekla premijerka Jadranka Kosor, kad je čula da SDP-ov Slavko Linić razmišlja o pozivanju u pomoć MMF-a ako se poslije izbora pokaže da Hrvatska nema drugoga izlaza. Očito, sve ovisi o tome kako se hrvatske, ili bilo koje druge vlasti, postave prema MMF-u. To potvrđuje i primjer Urugvaja koji se uz pomoć MMF-a riješio nepodnošljivog vanjskog duga, ali plaće pritom nije kresao, nego ih je zamrznuo.

Drugim riječima, prije nego što unaprijed stvore dobar ili loš stav prema MMF-u, ekonomski stručnjaci iz Vlade i iz HNB-a trebali bi proučiti najnovija iskustva drugih zemalja s tom institucijom.

MMF nije bauk kao nekoć, nego se prilagođava potrebama država, naravno – ako njihove vlade znaju što hoće i ako imaju svoj stav. Možda Grčka u sadašnjem okviru nema izlaza, ali mi ga imamo, jer su hrvatski problemi lakši, a manevarski prostor nam je veći.