Istraživanja kažu da će u Hrvatskoj na idućim izborima doći do promjene vlasti, ali to nije sigurno. Unatoč velikoj potpori, oporba će teško pobijediti čak i ako bude izvrsno organizirana, jer u startu ima dvije zapreke. Hrvatski izborni sustav pomaže pobjedi HDZ-a, a većina društva nije sklona promjenama, već održavanju statusa quo.

Kad poduzetnik kupi 50 posto plus jednu dionicu u nekoj tvrtki, on će preuzeti i njezinu upravu. U hrvatskom političkom sustavu to nije tako, jer ako SDP dobije neznatno više glasova od HDZ-a, vlast će najvjerojatnije preuzeti HDZ. Ima zastupnike iz inozemstva koji mu u startu popravljaju rezultat.

Istina, oporba je uspjela smanjiti broj zastupnika dijaspore, kojih je potkraj devedesetih godina bilo 12. Najprije je njihov broj ograničen na petoro, a prošle godine na troje. No, u stabilnim demokracijama, kakva postaje i Hrvatska, na izborima nerijetko odlučuje jedan-dva posto glasova.

Borut Pahor postao je slovenski premijer nakon što je njegova stranka u parlamentu dobila samo jednog zastupnika više od stranke Janeza Janše. Da se Pahor natjecao prema hrvatskom izbornom zakonu, ostao bi u oporbi, a Janša bi i danas bio premijer.

Neki vjeruju da će manjinski zastupnici poduprijeti oporbu, ali ni to nije izvjesno, jer oni se priključuju pobjedniku. Usto, Hrvatska danas u biračkim popisima ima više birača nego stanovnika, što je plodno tlo za izborne prijevare. Nema puno dokaza o prijevarama, ali je znakovito da HDZ-ova vlada do danas nije sredila biračke popise, pa su oni u gorem stanju nego ikad.

Sam izborni sustav, naravno, nije razlog zašto se HDZ u posljednja dva desetljeća uspio čak 16 godina održati na vlasti, ali nema sumnje da mu je izborni sustav, kojeg je uglavnom sam stvarao, išao na ruku.

Drugi razlog koji HDZ-u tjera vodu na mlin jest nesklonost hrvatskog društva ekonomskim i političkim promjenama. Rijetko koja država u Europi ima tako malo ljudi koji žive od potvrđivanja svog rada na tržištu. Broj zaposlenih pao je na 1,4 milijuna, a onih koji žive od različitih mjesečnih primanja iz državnog proračuna penje se na gotovo dva milijuna.

U Hrvatskoj je zaposleno samo 55 posto radno sposobnog stanovništva, za razliku od Slovenije sa 67 posto, Amerike s više od 70 posto, ili Švicarske s oko 80 posto aktivnih.

To je rezultat propadanja industrije i povećavanja broja onih koji žive na državnim jaslama, čemu je u protekla dva desetljeća kumovao ponajprije HDZ. Političari se ne bave povećanjem proizvodnje i poreznih obveznika, nego neprekidnom preraspodjelom novca kojeg je netko drugi teško zaradio. Promjene su nužne, čega su svjesni i HDZ, i SDP, ali kad netko u oporbi najavi reforme, vladajuća stranka to zloupotrijebi i iskoristi da bi ljude, ovisne o proračunu, prestrašila od promjene vlasti. Premda iskustvo većine ljudi s Račanovom vladom te strahove demantira, HDZ se učvršćuje uvjeravajući ljude da im s oporbom može biti i gore nego danas.

Drugim riječima, oporbi u Hrvatskoj malo je teže pobijediti nego drugdje, jer je HDZ u posljednja dva desetljeća oblikovao izborni i socijalni sustav koji mu daje startne prednosti. Njegovi birači nisu glasni u javnosti, oni najčešće šute i izlaze na izbore. Mnogi od oporbenih birača, pak, više vjeruju anketama, misle da je stvar unaprijed riješena i da na biralištima nisu potrebni.

Da bi SDP preuzeo vlast, nije mu dovoljna tijesna pobjeda, već mu je nužna koalicija s kojom će dobiti uvjerljivo više glasova od HDZ-a i njegovih partnera. Iskustvo od 3. siječnja 2000. pokazuje da hrvatski birači masovno izlaze na izbore i mijenjaju vlast tek kad im voda dođe do grla. Je li većini građana danas zaista dogorilo do nokata, kao prije 11 godina, otvoreno je pitanje.