Stranci se ne mogu načuditi kad čuju da hrvatsko gospodarstvo teško pati od nelikvidnosti i insolventnosti, od neplaćanja računa. Taj problem u uređenim državama nije poznat. Kao endemska bolest zadržao se u Hrvatskoj i nekim bivšim komunističkim zemljama. 

 U Americi i EU teško je zamisliti da netko ne plati račun u roku od 30 ili 60 dana. Vjerovnik će inače tužiti dužnika i naplatiti račun putem suda. Ako dužnik ne može platiti, morat će na bubanj.

U Hrvatskoj, pak, nikome se ništa ne događa. Nelikvidnost galopira, pa je iznos neplaćenih računa dosegnuo gotovo 40 milijardi kuna, 80 posto više nego prije dvije godine. Svako treće poduzeće u zemlji ima blokiran račun, ne isplaćuje plaće, poreze i doprinose, jer ne može dobiti novac za poslove koje je obavilo. 

Otezanje do beskraja

Za razliku od uređenih država, većina poduzeća kod nas ni ne pokušava utjerati dugove putem sudova, jer nisu djelotvorni. Dužnik može beskrajno otezati sudski spor, pa će vjerovnik prije propasti nego vidjeti svoj novac. Ako i pokuša naplatiti potraživanje, moći će izvući jedva 20 tisuća kuna, koliko najčešće iznosi temeljni kapital trgovačkog društva, jer vlasnik poduzeća, prema zakonu, za dugove ne odgovara cijelom imovinom, nego samo temeljnim kapitalom. 

 Najgore prolaze obrtnici koji za dugove odgovaraju cijelom imovinom, pa i obiteljskom kućom. Svakom drugom obrtniku u Hrvatskoj sada je blokiran račun i prijeti mu propast. Vlasnici poduzeća-neplatiša nekako se snalaze. Masovno zatvaraju tvrtke s dugovima, ne podmiruju ih, a poslovanje prebacuju u novoregistriranu tvrtku, jer im je to zakonom dopustila Sanaderova vlada. Ministarstvo financija istodobno tolerira poduzeća koja isplaćuju plaće, a ne plaćaju poreze i doprinose. Takvu situaciju koriste dobrostojeća, solventna poduzeća, pa i ona namjerno odgađaju plaćanje. Tako se jaka poduzeća razvijaju na račun slabijih od sebe. 

Nelikvidnost zapravo nije nerješiva zagonetka. Ona je samo jedan od izraza druge, poznatije hrvatske boljke – života u kojem se znatno više troši, nego proizvodi. Država, javna i privatna poduzeća naručuju od partnera više poslova nego što ih mogu platiti, a kad im ponestane novca, stanu s plaćanjem. 

Bujanje nelikvidnosti

Bivša Jugoslavija taj je problem rješavala tiskanjem novca bez pokrića, pa je stalno rasla inflacija. U posljednjih 15 godina, pak, to se rješava zaduživanjem u inozemstvu. U ekonomskoj krizi – kad inozemne slavine presušuju, a više se ne tiska novac bez pokrića – razlika između potrošnje i proizvodnje nema se otkud podmiriti, pa nelikvidnost poprima alarmantne razmjere i guši aktivnost cijelog gospodarstva. 

Banski dvori, pak, ne žele stečajeve, ali ni smanjivanje nelikvidnosti. Oni su izabrali da ne čine ništa. 

Nelikvidnost je već jednom bujala potkraj devedesetih godina. Do 2000. popela se na 27 milijarda kuna, ali Račanova vlada postupno ju je smanjivala i 2003. prepolovila na 13 milijarda kuna. Za Sanaderove i Kosoričine vlade nelikvidnost opet raste. Taj gorući problem slikovito pokazuje da se program gospodarskog oporavka Vlade ne provodi, osim nekih manjih proračunskih ušteda. Vlada se bavi sitnim stvarima, velike ne dira. Slonovi i dalje gaze travu, a Vlada ubija komarce. Lako je tako voditi državu.